Mica Glavačević

Odrastanje, školovanje i početci u osječkoj Operi

Podrijetlom iz ugledne građanske obitelji: otac Andrija bio je općinski bilježnik (zbog njegova je posla obitelj često mijenjala boravište), a majka Terezija, rođena Weber, kućanica njemačkih korijena (Andraković, 2011). Građansku školu završila je u Osijeku, gdje je potom radila kao daktilografkinja (1939–46). Pjevati je počela u mladenačkoj dobi, isprva kao mezzosopran, u skladu s tadašnjim trendovima u popularnoj glazbi. Glas je školovala u osječkoj Muzičkoj školi te kod pjevačke pedagoginje Dite Kovač, koja joj je urođeni soprano sfogato (»prošireni sopran«), posebne boje i opsega većega od tri oktave, usmjerila prema dramskim koloraturama.

S Operom Hrvatskoga narodnoga kazališta u Osijeku surađivala je od 1940, isprva kao članica zbora (1940–41), potom kao solistica (1946–53). Prvi veliki nastup imala je u ulozi Musette u operi La Bohème (1949) Giacoma Puccinija. Svoj gibak, topao i nježan glas razvijala je, među ostalim, i kao Frasquita u Carmen (1949) Georgesa Bizeta, Ines u Trubaduru (1949) Giuseppea Verdija, Barbarina u Figarovu piru (1950) Wolfganga Amadeusa Mozarta, Adina u Ljubavnom napitku (1951) Gaetana Donizettija i Jelena u Nikoli Šubiću Zrinjskom (1951) Ivana Zajca. Osobito se istaknula u ulozi Gilde u Verdijevu Rigolettu (1952), kojom je s uspjehom gostovala u Narodnom kazalištu »Ivan Zajc« u Rijeci početkom 1953, oduševivši kritiku »lijepim glasom, čistom intonacijom i muzikalnim fraziranjem«, posebice u lirskim dijelovima, kao i sigurnošću u koloraturi, osobito uočljivom u drugoj slici (Požgaj, 1953).

Senzacija riječke Opere

Primljena je 1953. u riječki operni ansambl, u kojem se tijekom trogodišnjeg angažmana razvila u »apsolutnu primadonu« (Barbieri, 2018). Osobito važna bila joj je 1954. godina: u travnju je pjevala u premijernoj postavi opere Faust Charlesa Gounoda u ulozi Margarete, a u lipnju nastupila kao Lucia di Lammermoor u istoimenoj Donizettijevoj operi, kojom se gotovo trenutačno proslavila. Tom je ulogom izazvala senzaciju na gostovanju u zagrebačkome Hrvatskome narodnom kazalištu (HNK) 1955: na nastupu joj je osobno čestitala operna diva Maja Strozzi-Pečić, a ganuta ju je publika, ne bi li je pozdravila, čekala ispred kazališta (Barbieri, 2018). Podjednako snažan dojam ostavila je i na kritiku: prozvana je otkrićem te su pohvaljeni njezina muzikalnost, izražajna gluma i svjež, kristalno čist glas ujednačen u svim registrima (Županović, 1955). Osobito je cijenjeno njezino ravnanje koloraturom te jednostavna i nenametljiva scenska igra u prizoru Lucijina ludila, u kojem je, stvorivši veliki dramski raspon, dala novi obrazac donošenja toga lika (Žganjer, 1955).

Kazališna zbirka Ivane Fišer, Fototeka Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta, HAZU; agfoto

U sljedeće dvije sezone repertoar je obogatila novim ulogama i premijerama, koje je, osim u Rijeci, predstavila u Zagrebu te u inozemstvu, pokazavši golem potencijal »da se razvije u prvorazrednu pjevačicu, na kojoj bi nam i inozemne pozornice mogle zavidjeti« (Turkalj, 1955a). Profilirala se u talijanskom repertoaru, kojemu je dodala ulogu Leonore u premijerno izvedenome Verdijevu Trubaduru (1954), jednu od njezinih važnijih kreacija (Turkalj, 1955b). Pristajale su joj i Mozartove opere: u Don Giovanniju (Don Juan) 1954. istaknula se kao Donna Elvira, a 1956. kao Donna Anna; na gostovanju u Zagrebu publika joj je pljeskala više nego gostu, proslavljenom američkom bas-baritonu Georgeu Londonu (Barbieri, 2018). Iste se godine, očaravši publiku »gipko otpjevanim koloraturama« (Turkalj, 1956), predstavila zahtjevnom ulogom Kraljice noći u Čarobnoj fruli. S tom je operom, osim u zagrebačkome HNK-u (koji je potaknula da je uvrsti u redoviti repertoar), uspješno gostovala i u Operi u Linzu (1956), a trebala ju je pjevati i u Bečkoj državnoj operi, na poziv slavnog austrijskog dirigenta Herberta von Karajana, što se, zbog tadašnjih administrativnih ograničenja, nije ostvarilo.

Fototeka Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta, HAZU

Karijerni uspjesi »slavuja zagrebačke Opere«

Preselivši se u Zagreb, stalnom članicom zagrebačkoga opernog ansambla postala je potkraj 1956. Unatoč skromnu životu u podstanarskoj sobi, skupljala je umjetničke predmete i bila strastvena putnica. Iste godine bila je izabrana za članicu delegacije koja je predstavljala jugoslavensku umjetnost u Kini: predsjednik vlade Ču En-laj tom joj je prigodom darovao pisaći pribor iz dinastije Ming (Barbieri, 2018).

Gledateljstvo je na predstave dolazilo ponajprije da bi vidjelo prvakinju »Micu«, kako su je publika i kritika jednostavno zvale, osobito u ulogama Kraljice noći, Leonore i Lucije (Šipuš, 1956). U redovitim repertoarnim predstavama pljeskalo joj se i na početku i na kraju izvedbe, što ju je ispunjavalo osobitom zahvalnošću: »Možda publika osjeća tu moju ljubav, pa mi ljubav uzvraća ljubavlju« (D. G., 1955).

Fototeka Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta, HAZU

U tom se razdoblju izrazitije posvetila opusima slavenskih, napose ruskih skladatelja: zahvaljujući osobitim glasovnim kvalitetama i osjećaju za ruski vokalni idiom, podjednako je uvjerljivo tumačila heroine ruskih opera-bajki, kao i životne likove talijanskoga i Mozartova repertoara. To je postalo razvidno još 1955, kada je za glazbenu izdavačku kuću »Decca«, zajedno s članovima beogradske Opere, interpretirala ulogu Antonide u Glinkinoj operi Ivan Susanjin (Život za cara). Nedugo nakon toga izdavačka kuća »Philips« ovjekovječila je njezin glas u operama Nikolaja Andrejeviča Rimski-Korsakova: Sadko (1959), u kojoj je kao kraljevna Volhova premijerno nastupila 1957. u Zagrebu, osobito se istaknuvši interpretacijom uspavanke, te Priča o caru Saltanu (1960), u kojoj je nastupila kao Princeza Labudica. Odgovarala su joj i djela Igora Stravinskog, posebice opera Slavuj, gdje se 1958. iskazala u intonativno i tehnički zahtjevnoj naslovnoj ulozi (Hrestak, 1958a), kao i vokalna lirika Pjotra Iljiča Čajkovskog, u kojoj je, neuobičajeno za koloraturni sopran, pokazala suptilan osjećaj za malu formu i dobru dikciju.

Prinos je dala i hrvatskomu opernom repertoaru, kreiravši Virgiliju na praizvedbi opere Koriolan Stjepana Šuleka (1958): tijekom njezine arije u drugome činu visoki tonovi »kojima ona barata neobičnom lakoćom, upravo su lebdjeli« (Hrestak, 1958b).

Fototeka Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta, HAZU; Agencija za fotodokumentaciju Zagreb

Bolest i smrt; zaboravljena »Mica«

U studenome 1958. ostvarila je svoju posljednju veliku ulogu – Violette u Verdijevoj Traviati. Premijeru je otpjevala unatoč teškom žučnom napadu, a nakon predstave morala je na hitnu operaciju (Barbieri, 2018). Nakon toga nastupa uprava zagrebačke Opere postupno joj je počela dodjeljivati manje zahtjevne uloge. Saznavši da boluje od aplastične anemije – rijetkog i teškog poremećaja koštane srži, koji je zahtijevao česte transfuzije krvi, javnost je bila potresena: u nastojanju da joj pomogne, krv joj je darovala cijela muška tzv. đačka galerija HNK-a (Barbieri, 2018). Neovisno o odlukama uprave, sve je manje mogla pjevati, pa je 1969. umirovljena.

»Mica« je bila »jedna od najpopularnijih pjevačica koje su ikad nastupale na sceni« zagrebačkoga HNK-a, kao i »jedna od posljednjih velikih, legendarnih ličnosti naše operne scene« (Martinčević, 1974), čije je vokalno-scenske kreacije teško nadmašiti (Elezović, 1974). Unatoč tomu, »Nezaboravna Kraljica noći, Lucia, Violetta, Gilda, Leonora i Slavuj«, kako je opisana u osmrtnici i pozivu na žalobnu povorku, tijekom vremena gotovo je posve iščezla iz kolektivnoga sjećanja. U novije vrijeme njezinom su se opusu posvetili rijetki: Milan F. Andraković (2011) i Marija Barbieri (2018).

Marija Barbieri