Julija Drašković

Mladost i obrazovanje: slike seljanki i žetelica

Kao kći husarskog kapetana Karla Erdődyja (1816‒64) i Julijane Kolowrat-Krakowski (1823‒1907), pripadala je ogranku grofovske obitelji s mnogobrojnim posjedima u današnjoj Slovačkoj, Austriji, Mađarskoj i Hrvatskoj. Djetinjstvo i mladost provela je u kozmopolitskom okruženju plemstva Habsburške Monarhije u Bratislavi i Beču, kao i na obiteljskim posjedima u blizini Varaždina (Novi Marof, Jastrebarsko, Vidovec). Prije se smatralo da je učila medicinu u Beču te da je slikarski obrazovana u Münchenu (Gamulin, 1995), no prema novijim spoznajama privatne je poduke primila u Bratislavi i Beču (gdje joj je majka bila dvorska dama carice Elizabete), vjerojatno kod litografa i slikara Josefa Kriehubera (Bregovac Pisk, 2012). Obitelj se 1859. trajno nastanila u Novom Marofu.

Tijekom mladosti radila je crteže prema antičkim modelima (Muški lik s kameje, 1860-tih; Glava Amazonke i Glava antičke žene, 1864) te kopije u ulju prema baroknim originalima iz bečke zbirke umjetnina prinčeva Liechtenstein (Dvostruki portret sinova Alberta i Nikolausa, 1869, prema Peteru Paulu Rubensu; Portret mladića, prije 1871, prema Pieteru de Grebberu).

Dvor Trakošćan (DT-1526)

U samostalno koncipiranim kompozicijama često prikazuje seljanke odjevene u narodnu nošnju, koje se odlikuju idealiziranim i tipskim karakteristikama: mladošću, ljepotom te zdravom i snažnom tjelesnom građom. U nekim slikama donosi besprijekorno klasicistički oblikovano tijelo i draperiju (Seljanka u narodnoj nošnji, 1868), primjenom blagog donjega rakursa naglašavajući heroiku (Seljanka s vrčem, 1870), a ponekad toplijim koloritom prikazuje seljanke nešto više individualiziranih fizionomija unutar uravnoteženo koncipiranih te jasno i difuzno osvijetljenih kompozicija (Mlada žetelica I, 1870; Mlada žetelica II, 1877). Odjeći posvećuje posebnu pozornost: isprva joj pristupa dekorativno, ukrašavajući je čipkom netipičnom za nošnju na području Varaždinske županije, a potom realističnije, pomno oblikujući oglavlje (peču), ukrasnu crvenu ogrlicu i vrpcu, uvriježene u okolici Novog Marofa. Iako se poslije, za života u Trakošćanu, bavila humanitarnim radom, brinući se o školovanju seljačke djece (Jung Töpfer, 2005) i mladim djevojkama koje je u svojem dvorcu »učila lijepom ponašanju, šivanju, pletenju, izradi goblena, kukičanju i izradi ‘klepane čipke’« (Jung Töpfer, 2012; Srednoselec, 2024), na slikama afirmira tipičan uljepšani pogled na klasnog Drugoga; ne prikazuje seljanke kao stvarne konkretne osobe s različitim ulogama i karakteristikama, već ih kao apstraktne simbole svodi na rad koji obavljaju.

Dvor Trakošćan (DT-1139)

Život aristokratkinje XIX. stoljeća: velikaška socijalizacija

U svibnju 1871. udala se u Bratislavi za političara Ivana Draškovića (1844‒1910), predstavnika umjerene opozicije tada vladajućim mađaronima. U braku su dobili sinove Karla i Ivana Rudolfa, živeći isprva na posjedu Bisag kraj Svetoga Ivana Zeline, a od 1875. u dvorcu Trakošćanu. Preuzela je tada upravu bogatim, no zapuštenim imanjem, pridonijevši njegovu »brzom oporavku i vraćanju poljuljanog ugleda« (Jung Töpfer, 2012; Srednoselec, 2024). Kretala se u krugu bliskih obitelji održavajući čvrste veze sa sestrom Valerijom (udanom za carskoga tavernika Artura Odescalchija), braćom Stjepanom (gospodarom imanja i dvorca u Jastrebarskom) i Rudolfom Erdődyjem (zastupnikom u Hrvatskome saboru), koji je sa suprugom, glazbenicom Lujzom, živio u Novom Marofu. U blizini Varaždina, na susjednim imanjima živjele su operna pjevačica Sidonija Erdődy Rubido te poljska slikarica Terezija Raczyńska (supruga Ivana Nepomuka Erdődyja). U Trakošćanu se među mnogim uzvanicima spominju znanstvenik Dragutin Gorjanović Kramberger, slikarica Slava Raškaj te članovi Hrvatskoga sokola (Knjiga za upis gostiju, 1895–1911). Velikaška socijalizacija rezultirala je mnogobrojnim portretima, ali i razmjenom znanja: pretpostavlja se da je slikarstvu podučavala pripadnice plemićkih obitelji sa susjednih posjeda, poput Gabrielle Francisce Inkey de Pallin iz Rasinje (Iveljić, 2018). Vodila je dnevnik, u koji je na njemačkom jeziku zapisivala malobrojne zabilješke, a pojedine su stranice istrgnute (čuva se u arhivu Dvora Trakošćan; Drašković, 1871–89).

Zreli slikarski opus

Na mnogobrojnim putovanjima u Zagreb, Beč, Budimpeštu i Bratislavu te u druge europske gradove (Innsbruck, Luzern, Bern, München, Berlin, Pariz) upoznala je tada aktualne tendencije u slikarstvu. Iako su plemkinje nakon vjenčanja nerijetko napuštale svoje dotadašnje umjetničke interese, do kraja života bavila se slikarstvom. Neposredno nakon udaje, u lipnju 1871, u dnevnik je zapisala: »Danas je moj car Josip II. dovršen nakon jedanaestodnevnog marljivog rada. On izvanredno izgleda. Moje prvo djelo kao udane žene« (Drašković, 1871–89).

S obzirom na angažman oko trakošćanskog posjeda, u slikarstvu pokazuje afinitet prema temama vezanima uz gospodarstvo, poput slika Gonjenje goveda (1877, prema belgijskom slikaru Antoinu Josephu Bourlardu) i Gazdinstvo u planini (1868), sagrađenih »kako na uobičajenim romantičarskim motivima – gorskim vrhuncima, potokom i slapom – tako i realistično oblikovanim dijelovima« (Vujić, 2002). Prikaz dvorca obitelji Drašković (Bisag, 1871–75), kao i većina pejzaža stilski na razmeđu romantizma i realizma, izniman je primjer velikaškog »mapiranja« vlastita posjeda. Bila je kontinuirano posvećena portretima; uz Djevojku en face, najviše je sačuvano onih na kojima je prikazala bliske članove obitelji. Dok je u reprezentativnom profilnome portretu supruga Ivana (oko 1880) dinamičkim tretmanom površine lica i odjeće unutar gradirajuće osvijetljenoga prostora donijela suptilnu psihološku karakterizaciju uglednoga hrvatskog političara, u kompozicijski manje formalnom portretu svjetlijim je koloritom prikazala brata Rudolfa naglašenoga volumena tijela u tamnom prostoru (1870–75).

Dvor Trakošćan (DT-1133)

Sačuvana su i dva njezina autoportreta, kojima su umjetnice izravnije nego drugim žanrovima »uspostavljale komunikaciju s promatračem i pregovarale svoj društveni položaj«, predstavljajući se kao aktivni umjetnički subjekti (Gonan, 2014). Pripisuje joj se akvarel Autoportret sa sinom Karlom kraj klavira (oko 1885), gdje je u sumarno donesenome interijeru, očišćenome od deskriptivnosti, prikazala sebe kako stoji uza sina koji sjedi za klavirom. U središtu je njezin lik prikazan sleđa, u položaju koji sugerira da sina podučava sviranju, čime se predstavlja kao poznavateljica glazbe, ali i uzorna majka i odgojiteljica (Gonan, 2014). Sličnu kompoziciju ima Autoportret za klavirom (nakon 1885), koji je ocijenjen kao »bez sumnje, u tom trenutku, najmodernija slika hrvatskog slikarstva« (Gamulin, 1995). Odjevena je u tamnoplavu haljinu, a lice joj je gotovo u potpunosti zaklonjeno. Prizor se doima slučajan, poput zaustavljenoga trenutka fotografije ili impresionističke slike s reminiscencijama na prizore žena u interijeru uronjenih u dnevno difuzno svjetlo baroknoga nizozemskog slikarstva. Napušta uobičajeno poziranje i okretanjem leđa promatraču »uvlači« ga u prizor, zbog čega se stječe dojam zatečenosti te autentične i nearanžirane svakodnevice (Gonan, 2014). Detalji na slici – klavir, s kojim ostvaruje gotovo nježan kontakt (Kos, 2003), i zidna slika s motivom konja u kasu – nose osobne konotacije: kućno muziciranje predstavljalo je važan dio njezine (i općenito plemićke) svakodnevice, a bila je i pasionirana ljubiteljica konja i konjičkoga sporta (sudjelovala je na »velikom karuselu« u Beču; Wiener Salonblatt, 1894).

Dvor Trakošćan (DT-1023)

Kolekcionarstvo

Poput mnogih pripadnika plemstva toga doba (Najcer-Sabljak, Lučevnjak i Galović, 2021), bavila se kolekcionarstvom. Mnoga se djela koja je nabavljala na putovanjima i danas čuvaju u Trakošćanu svjedočeći »o njezinom nemirnom romantičarskom duhu i odličnom slikarskom oku koje je znalo cijeniti motive mora, tako dalekog od Zagorja u kojemu je provela veći dio života« (Bregovac Pisk, 2012). Dok su neki plemići tada bili pokrovitelji umjetnicima, isključiva svrha ove zbirke, koju čine djela stranih umjetnika, bila je opremanje interijera dvoraca. Među mnogim slikama ističu se Brodovi na sidrištu Henrija Girardeta (1881), Jedrenjak u suton Ivana Konstantinoviča Ajvazovskog (1880) i Pogled na utvrdu na otoku Heinricha Gätkea (1889), a u zbirci na posjedu Podunajské Biskupice kraj Bratislave čuvala je i sliku Karla Herbsthoffera s prikazom Torquata Tassa koji svoj ep Oslobođeni Jeruzalem čita grofici Ferrare (1843, danas u posjedu Gradske galerije Bratislave; Herucová, 2008). U trakošćanskom dvorcu jedna od soba uređena je kao njezin atelijer sa slikama, klavirom, izvornim namještajem, uporabnim predmetima te zavjesama i tepisima s orijentalnim motivima.

Jedna od prvih hrvatskih fotografkinja

Kao pripadnici plemstva bila joj je dostupna fotografija, koja je u to doba, zbog visoke cijene velikih fotografskih kamera sa staklenim pločama, predstavljala znatan financijski izdatak (Magaš Bilandžić, 2024). U Trakošćanu je sačuvan opsežan fotografski fond koji je prikupila zajedno sa suprugom. Riječ je o snimkama koje dokumentiraju njihovu obiteljsku svakodnevicu, prijatelje, pejzaže, graditeljstvo te život seljaka na njihovim posjedima, kao i mnogobrojna putovanja; razvijali su ih u fotoatelijerima Bratislave, Budimpešte, Beča, Venecije, Zagreba, Berlina, Pariza. Međutim, budući da su se fotografijom bavili i mužev stric Juraj, braća Rudolf i Stjepan, nećak Lóránt Odescalchi te sin Karlo, pripisuje joj se manji broj snimaka. Među njima su portret grofa Jurja Draškovića (1888) u reprezentativnoj pozi, smještenoga u svakodnevni ambijent, te dvije fotografije Karla koji, ozbiljnog izraza lica s povezom preko oka, sjedi pred tamnom pozadinom (1898), snimljene iz različitih rakursa; veći dio figure uronjen je u sjenu, a mjestimični proboji svjetla na licu, rukama i tijelu upućuju na svjesno manipuliranje fotografskim medijem.

Dvor Trakošćan (DT-3510)

Potresena ranom smrću sina Karla – kojega je upoznala s fotografijom i koji se smatra jednim od začetnika hrvatske umjetničke fotografije – umire od upale pluća i pokopana je u obiteljskoj grobnici uz crkvu u Bednji; Zla kob Ti bila, nesta Karla Tvoga / Sa bielog svieta, iz Tvog zagrljaja / I spopala te bieda groznog raja (Trnski, 1901). Najveći broj njezinih djela čuva se u Trakošćanu, a dio u Zbirci Kovačić-Mihočinec u Zagrebu.

Recepcija

Premda hrvatski tisak ne bilježi njezino sudjelovanje na izložbama za života, u nekrologu se spominje da je izlagala u Beču i Budimpešti (Varaždinski viestnik, 1901). Ljubo Babić, koji je bavljenje slikarstvom kod plemkinja unatoč njihovu obrazovanju odbacivao kao »diletantizam«, u svojim ju pregledima ne navodi. U hrvatski kontekst smještena je sinteznom izložbom Slikarstvo XIX. stoljeća (Simić-Bulat, 1961), a Grgo Gamulin daje joj mjesto unutar realizma druge polovice XIX. stoljeća, držeći je iznimnom i u hrvatskim okvirima modernom slikarskom osobnošću (Gamulin, 1995). Iako su njezina djela u novije doba zastupljena na više tematskih izložbi (Historicizam u Hrvatskoj, 2000; Hrvatske slikarice plemkinje, 2002; Alegorija i arkadija, 2013), u katalozima se, osim navođenja podataka o izloženim djelima, ne donose izričitije ocjene njezina slikarskog postupka i mjesta u hrvatskoj povijesti umjetnosti. Uključena je i u sintezne izložbe hrvatske fotografije (Fotografija u Hrvatskoj 1848–1951, 1994; Rasvijetljena soba – ženska fotografska praksa u Hrvatskoj, 2023). U novije su doba Marija Tonković (1985), Žarka Vujić (2002), Iskra Iveljić (2018) i napose Marina Bregovac Pisk (2012) uvelike pridonijele poznavanju, vrednovanju i kontekstualiziranju njezina opusa. Po njoj nosi ime područna škola u Cvetlinu kraj Bednje.

Meri Kunčić