Zoja Dumengjić
(Zoe Petrovna Nepenina; Dumendžić)
arhitektica
Rođena: Odesa, 31. prosinca 1904.
Umrla: Zagreb, 14. svibnja 2000.
»Penjala se kad god je trebalo na skelu. Bila je duboko cijenjena na gradilištu. (…) Stekla je ugled u struci, ne samo na natječajima ili akademskoj razini.«
(Bruno Milić, prema Zrinka Barišić Marenić, 2020)
Nakon Listopadske revolucije kao dio »bjelogardijske emigracije« odlazi iz Rusije i nastanjuje se u Zagrebu, gdje je studirala arhitekturu i provela cijeli radni vijek; tijekom više od pola stoljeća djelovanja (1928–81) ostvarila je bogat opus od ukupno 188 projekata i realizacija. Specijaliziravši se u polju zdravstvene arhitekture, istaknula se projektiranjem bolnica, bolničkih paviljona i domova zdravlja visoke arhitektonske kvalitete, kojima je dala važan doprinos razvoju poslijeratnoga modernizma u hrvatskom i međunarodnom kontekstu. Njezina rana arhitektonska ostvarenja, oblikovana stereotomskim, pročišćenim formama, odlikuju se funkcionalističkom prostornom koncepcijom i humanističkim senzibilitetom, koji se očituje u promišljenom odnosu prema čovjeku i iznimnom osjećaju za uklapanje arhitekture u prirodni ili urbani ambijent. Kapitalna djela ostvarila je 1950-ih: bolnicu u četvrti Firule u Splitu i niz domova zdravlja diljem Hrvatske. Kao žena pionirski se istaknula u tada dominantno muškoj profesiji, čime je utrla put budućim generacijama hrvatskih arhitektica: prva je direktorica projektnoga biroa i prva arhitektica koja se afirmirala u Hrvatskoj i stekla međunarodnu vidljivost te prva koja je za životno djelo dobila najprestižnije nagrade.
Međuratne realizacije moderne arhitekture i prve nagrade
Rođena je u Odesi od oca generala ruske carske vojske Petra i majke Lidije Nepenine. Nakon Listopadske revolucije 1917. i trogodišnjeg izbjeglištva, obitelj se nastanila u Velikoj Kikindi, gdje je maturirala u rusko-srpskoj gimnaziji 1923. Potom je upisala Arhitektonski odjel na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu (od 1926. Tehnički fakultet, danas Arhitektonski fakultet), gdje je 1927. i diplomirala (kod Ede Šena i Huge Ehrlicha) kao treća žena koja je na toj ustanovi stekla titulu inženjerke arhitekture; djelovala je u krugu mlađe ruske inteligencije, emigranata s područja bivšega Ruskoga Carstva, poput Georgija Kiverova, Nadežde Zalepugin i Galine Feldt. Prva stručna iskustva stekla je radeći 1928–30. kao projektantica u zagrebačkom atelijeru Ignjata Fischera. Iz tog razdoblja atribuira joj se suautorska dogradnja i rekonstrukcija stambeno-poslovne zgrade Gavella-Herzog (Trg bana Josipa Jelačića 6 / Pod zidom 6) te interpoliranje prolaza Harmice.
Radila je 1930–41. u Odjelu za sanitarnu tehniku Škole narodnog zdravlja, gdje je projektantski rad bio orijentiran na izgradnju mreže zdravstvenih ustanova u cijeloj Kraljevini Jugoslaviji s ciljem uspostave osnovnog općeg higijenskog standarda zemlje u skladu s idejama Andrije Štampara. Voditelj toga Odjela bio je Selimir Dumengjić, njezin fakultetski kolega s kojim se vjenčala 1931. i potom često surađivala. Potkraj 1930-ih najnagrađivaniji su sudionici splitskih arhitektonskih natječaja (Tušek, 1994), a njihov prvi zajednički rad – ujedno i prvi prvonagrađeni rad hrvatske arhitektice – projekt je Higijenskoga zavoda u Banjoj Luci (1931).
Položivši državni stručni ispit 1932, u potpunosti se orijentira prema zdravstvenoj arhitekturi. Prema njezinim su projektima u Zagrebu izgrađeni paviljon bolnice za zarazne bolesti na Mirogojskoj cesti 1934. i Škola sestara pomoćnica s internatom na Mlinarskoj cesti 1939–41 (Enes, 1939), potom paviljoni odjela za tuberkulozu i odjela za zarazne bolesti Opće bolnice Varaždin 1936–42. te dječje lječilište za tuberkulozu u Strmcu (Šumetlica) kraj Nove Gradiške 1936–38 (Petrik, 1937). Potonje objedinjuje glavne značajke njezina izraza: skladnu i inventivnu urbanističku dispoziciju, racionalnost projektiranja i ekonomičnost izvedbe te uvažavanje psihološko-socijalnih potreba korisnika (Barišić Marenić, 2007). Istaknula se i plasmanima na natječajima za Ekonomsko-komercijalnu školu na zagrebačkim Sveticama (1940, suautori suprug Selimir i Zvonimir Vrkljan) te Državno lječilište za tuberkulozu Snopljak na Medvednici (1941). Izraz je razvijala u skladu s postavkama moderne arhitekture, osobito finskog arhitekta Alvara Aalta: pročišćenim stereotomskim formama kontrastno artikulira tektoniku skeletne strukture terasa i ležaonica, a komunikaciju dijelom izmješta na vanjske galerije, odnosno integrira s funkcijom vanjskoga boravka. »Već kao mlada arhitektica prihvatila je izazov da arhitekturom najhumanijeg sadržaja ostvari svoj stvaralački kredo« (Premerl, 1996) te je svojim radom pokazala da je upravo bolnica »po svojoj humanoj funkciji nosilac kompleksnog zahtjeva i težnji moderne arhitekture« (Premerl, 1976).
Ratno i poslijeratno doba: kontinuitet moderne
Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske otpuštena je iz Škole narodnog zdravlja te se zaposlila kao projektantica u Državnome zavodu za proizvodnju lijekova i vakcina (poslije »Pliva«) 1941–45. Projektira i vodi izvedbu industrijskoga postrojenja toga Zavoda u Kalinovici, s proizvodnim halama, stacionarima za životinje te stambenim dijelom za zaposlenike i upravu. Na natječaju za obnovu u ratu porušenih naselja jadranskoga, panonskoga i dinarskoga tipa (1944) sa suprugom Selimirom osvaja prvu nagradu.
Od 1945. u Ministarstvu narodnog zdravlja Narodne Republike Hrvatske zaposlena je kao projektantica i načelnica Odjela za sanitetsku tehniku, a od 1947. kao načelnica Odjela za izgradnju zdravstvenih ustanova. Među velikim brojem projekata zdravstvenih, obrazovnih i stambenih zgrada te dječjih i studentskih domova ističu se terasasta dogradnja bolnice za tuberkulozu kosti i zglobova u Biogradu na Moru (1946) te Dječje odmaralište »Vladimir Nazor« u Crikvenici (1948–50). Na natječajima za reprezentativne građevine u Beogradu u suradnji sa suprugom osvaja nagrade za Mali stadion (suautorica Galina Feldt) i zgradu Centralnoga komiteta Komunističke partije Jugoslavije (1947) te Vojni muzej (1950, suautor Ivo Geršić).
Kao samostalna projektantica i voditeljica projektne skupine 1948–54. radi u Arhitektonskome projektnom zavodu, gdje je u okviru zamašne modernizacije i izgradnje zgrada društvenoga standarda ostvarila velik broj radova, poput domova zdravlja u Kutini (1953–57) i Pločama (1952–55) s prostranim trijemovima i bolesničkim sobama proširenih lođama (Barišić Marenić, Kranjčević i Jelčić, 2025). Znanja o suvremenim europskim tendencijama i zdravstvenoj arhitekturi stjecala je putem stručnih putovanja u inozemstvo i posjeta izložbama, ali i usavršavanja u Švicarskoj (1950) i Francuskoj, gdje je 1956. sudjelovala na seminaru o dječjim bolnicama u Međunarodnome dječjem centru u Parizu (Centre international de l’enfance), posvećenomu transdisciplinarnom istraživanju djetinjstva.
Prva hrvatska arhitektica – voditeljica arhitektonsko-projektnoga biroa
Na valu poslijeratne decentralizacije arhitektonske profesije, kao prva hrvatska arhitektica koja je vodila samostalnu praksu, utemeljila je 1954. projektni biro »Dumengjić«, »za sve objekte iz područja visokogradnje, a specijalno za objekte zdravstvenog karaktera« (Čovjek i prostor, 1964, br. 131). Djelovala je kao direktorica i glavna projektantica do umirovljenja 1975 (suprug je bio suosnivač, a kao samostalni projektant djelovao je kratko, 1962–66). U povodu desetogodišnjice samostalnog djelovanja supružnici su 1964. pod naslovom Arhitektonski projektni biro Dumengjić 1954–1964 objavili pregled svojih radova. Među velikim brojem projekata i realizacija ističu se dječja bolnica kliničkoga tipa u Podgorici (1954–61, u suautorstvu sa suprugom, prva nagrada na natječaju; Barišić Marenić, 2015), medicinski centri na Švarči u Karlovcu (1960–76, prva nagrada na natječaju) i u Koprivnici (1975–80) te Opća bolnica u Ogulinu (1975–81). Opća bolnica s paviljonom za tuberkulozu u četvrti Firule u Splitu (1951–69) predstavlja njezino kapitalno ostvarenje. Glavnu bolničku zgradu obilježava velebna fronta s južno orijentiranim galerijama – ležaonicama, ujedno i dnevnim boravcima bolničkih soba, sjenovitim mjestima susreta pacijenata (Barišić Marenić, 2014). U Zagrebu je realizirala domove zdravlja Trnje (1953–61, registriran kao kulturno dobro), Črnomerec (1953–62) i Medveščak (1960–62, prva nagrada na natječaju) te zgradu Republičkoga zavoda za zaštitu zdravlja (1954–57, danas Hrvatski zavod za javno zdravstvo), Centar za psihoterapiju Kliničkoga bolničkoga centra Rebro (1960–65) i Centar za ginekološki karcinom Klinike za ženske bolesti i porode u Petrovoj ulici (1962–76).
Suverenim vladanjem programskim zahtjevima i konstruktivnim sustavima nadilazi pragmatičnu funkcionalnost obogaćujući zdravstvenu arhitekturu višestrukim funkcijama, s ciljem humanizacije i oplemenjivanja prostornih rješenja. Osiguravajući korisnicima (bolesnicima, stacionarnim pacijentima) otvorene vizure na prirodu i koristeći se prednostima blage klime, vanjske galerije reinterpretira kao proširenje bolesničkih soba, čime naglašava psihološki i socijalni aspekt arhitekture. Trijemovi i galerije u funkciji su internih ulica razvedenih sklopova te omogućuju diversifikaciju komunikacija, veću privatnost i racionalizaciju troškova grijanja i hlađenja. Raščlanjivanje poprečnoga presjeka radi uvlačenja zona nadsvjetla i prirodnog osvjetljenja te prozračivanja prepoznatljiva je značajka njezina arhitektonskog izraza, obilježenoga racionalnošću, suptilnošću i promišljenošću na rubu izvedbenih mogućnosti toga doba. Prostorno-funkcionalnu slojevitost artikulira i kolorističko-oblikovnim raslojavanjem glavnoga pročelja, razvedenoga svijetlim, bordo i antracit tonovima. Kolega, arhitekt Bruno Milić, osvrnuo se na njezinu radnu aktivnost: »Penjala se kad god je trebalo na skelu. Bila je duboko cijenjena na gradilištu. Stekla je ugled u struci, ne samo na natječajima ili akademskoj razini« (Barišić Marenić, 2020).
Prezentacija vlastita rada u stručnoj periodici
Sastavila je i objavila tridesetak sažetih prikaza svojih najvažnijih ostvarenja u stručnim časopisima Tehnički vjesnik (1941, br. 7–12), VPS – Časopis za vodnu, plinsku, sanitarnu i municipalnu tehniku (1941, br. 7–12), Urbanizam i arhitektura / Arhitektura (1950, br. 5–6; 1952, br. 6; 1953, br. 1–2; 1955, br. 3–4; 1958, br. 1–6; 1975, br. 152–153) i Arhitektura – Urbanizam (Beograd, 1961, br. 8–9). U prikazima, opremljenima nacrtima i grafičkim prilozima s opsežnim legendama te fotografijama, fokusira se na urbanističke, prostorne, funkcionalno-programske i konstruktivne aspekte, materijale i ekonomičnost izvedbe. Pritom obrazlaže funkcionalnu dispoziciju realizacije s obzirom na projektantske pretpostavke, poput insolacije, orijentacije i psiholoških čimbenika (Barišić Marenić, 2020). Pri predstavljanju paviljona za oporavak djece od tuberkuloze u Strmcu pojasnila je psihosocijalnu uvjetovanost tlocrta: »Rješenje odgovara prirodi pacijenta, jer ovdje nema bolesnika koji stalno leže, već djeca žive izvan bolesničkih soba« (Tehnički list, 1939, br. 11–12).
Pionirsko mjesto i (pre)kasna priznanja
Prva je hrvatska arhitektica koja se afirmirala u međuraću te ostvarila niz uspjeha tijekom dugoga stvaralačkog opusa i života. O njezinu pionirskom djelovanju u ekskluzivno muškoj profesiji svjedoče novinski članci: »žena-inženjer izgradila najmoderniji paviljon zarazne bolnice« (Enes, 1935); »prva žena-arhitekt koja je izvršila petogodišnji zadatak« (J. M., 1950); »žena arhitekt izvršila normu« (J. Ž., 1950). Njezina biografija i arhitektonski profil – najvažniji projekti i realizacije – predstavljeni su u stručnom časopisu (Čovjek i prostor, 1960). Bliska projektantska suradnja supružnika (Selimir je djelovao i u pedagoškom i teorijskom polju te radio na izradbi dokumentacije, uputa i normativa za projektiranje zdravstvenih ustanova), njihova komplementarnost i sinergija oplemenjivale su im rad: priznati su kao prvi zapaženi domaći bračni tandem arhitekata, ali i prvi u kojem je arhitektica zapaženiji, istaknutiji i nagrađivaniji projektant. Živeći u zagrebačkoj modernoj zgradi (Rockefellerova ulica 25) koju su zajedno projektirali 1939–40, zajednički su život u potpunosti posvetili arhitekturi.
Nakon umirovljenja stručno je djelovanje usmjerila na dovršetak i realizaciju posljednjih projekata (bolničkih sklopova u Koprivnici i Ogulinu, 1980–81), a poslije smrti supruga 1983. bavila se usustavljivanjem zajedničke ostavštine koju je donirala Muzeju grada Zagreba. Prva je hrvatska arhitektica koja je za svoj cjelokupan rad primila dvije glavne hrvatske nagrade za arhitekturu: Nagradu »Viktor Kovačić« za životno djelo Saveza arhitekata Hrvatske (1979) i Nagradu za životno djelo na području arhitekture »Vladimir Nazor« (1995). Obje nagrade stigle su »sa zakašnjenjem« (Premerl, 2000), odnosno prema riječima njezina kolege Zvonimira Vrkljana »prekasno, jako prekasno« (Zamoda, 1996).
Povijesnoumjetnička recepcija
Ranu recepciju njezina rada obilježili su istodobno propusti domaće kritike, ali i određena međunarodna vidljivost. Premda su njezina rana djela važan doprinos korpusu hrvatske moderne arhitekture 1930-ih, nisu bila zastupljena na važnoj izložbi Pola vijeka hrvatske umjetnosti održanoj u Zagrebu u organizaciji Hrvatskoga društva umjetnosti (1938), a time ni u prvome stručnom prikazu hrvatske moderne arhitekture (Vladimir Potočnjak, Građevinski vjesnik, 1939, br. 4–5). Rad joj je neopravdano izostao i iz sveučilišnih udžbenika Bolnice Mladena Vodičke (1994) i Zdravstvene zgrade Dražena Juračića (2005), kao i iz pregleda Žena u arhitekturi Srebrenke Sekulić-Gvozdanović (1998).
Ipak, projekt i realizacija paviljona zagrebačke zarazne bolnice jedino je djelo koje je predstavljalo dosege u području zdravstvene arhitekture tadašnje Jugoslavije u međunarodnim okvirima u tematskom broju posvećenome bolnicama istaknutoga francuskog časopisa L’architecture d’aujourd’hui (1938). Na izložbi umjetnica Male antante (1938–39, Beograd, Zagreb) uz Kseniju Grisogono (suradnicu u Le Corbusierovu atelijeru) predstavljala je djelovanje hrvatskih arhitektica, rad joj je uključen i vrednovan na Svjetskoj izložbi (Expo) u Bruxellesu 1958. te je zastupljena na izložbama Medicina i tehnika (1961), Zagrebački salon (1966), Zagrebačka moderna arhitektura između dva rata (1976) i Arhitektura u Hrvatskoj 1945–1985 (1985). Njezini radovi uključeni su u preglede zdravstvene arhitekture: u periodici (Premerl, 1975) te leksikografskim (članak »bolnica« u Medicinskoj enciklopediji 2, 1958) i monografskim izdanjima (Nedeljkov, 1962; Belousov, 1973), a primjereno mjesto dobila je u sintezi hrvatske moderne arhitekture (Premerl, 1989), kao i u pregledima međuratnih arhitektonskih natječaja (Tušek, 1994; Bjažić Klarin, 2020). Njezinim imenom nazvana je galerija u okviru splitske bolnice na Firulama (od 2022). Opus joj je istražila, revalorizirala i afirmirala u domaćem i međunarodnom kontekstu Zrinka Barišić Marenić u nizu radova te doktorskoj disertaciji, na temelju koje je objavljena monografija (2020).
Zrinka Barišić Marenić
Literatura
Enes: Prenatrpanosti zagrebačke zarazne bolnice doskočit će se novim bolničkim paviljonom. Žena-inženjer izgradila najmoderniji paviljon zarazne bolnice. Novosti, 29(1935) 20. XI, str. 7.
Milivoj Petrik: Novi paviljon dječjeg oporavilišta u Šumetlici. VPS / Voda, plin i sanitarna tehnika, 3(1937) 6–7, str. 143–150.
Pavillons pour contagieux a Zagreb. L’architecture d’aujourd’hui (Hôpitaux), 9(1938) 5, str. 42.
Enes: U gradnji je moderna nova zgrada za Školu sestara pomoćnica. Novosti, 33(1939) 21. VIII, str. 5.
J. M.: 11 inženjera i arhitekata Arhitektonsko-projektnog zavoda Hrvatske rade za drugu Petoljetku. Vjesnik, 10(1950) 8. IV, str. 4.
J. Ž.: Jedanaest inženjera Projektantskog zavoda Hrvatske konstruišu za drugu petoljetku. Rad, 6(1950) 4. V, str. 2.
Arhitekt Zoja Dumengjić. Čovjek i prostor, 7(1960) 105, str. 3.
Georgije Nedeljkov: Krankenhausbau in Jugoslawien. U: Handbuch für den neuen Krankenhausbau. München–Berlin 1962, str. 710–718.
Arhitektonski projektni biro Dumengjić 1954–1964. Zagreb 1964.
Vladimir Nikolajevič Belousov: Zdanija učreždenij zdravohranenija. U: Sovremenaja arhitektura Jugoslavii. Moskva 1973, str. 133–139.
Tomislav Premerl: Zdravstveni objekti i projekti hrvatske međuratne arhitekture. Arhitektura, 28(1975) 152–153, str. 26–36.
Isti: Pobjeda moderne. Ibid., 30(1976) 156–157, str. 53.
Isti: Hrvatska moderna arhitektura između dva rata – nova tradicija. Zagreb 1989.
Darovan Tušek: Arhitektonski natječaji u Splitu 1918–1941. Split 1994.
Tomislav Premerl: Arhitektura humanizma Zoje Dumengjić. Čovjek i prostor, 43(1996) 6–8, str. 19–21.
Jagoda Zamoda: Godine samoće prve dame hrvatske arhitekture. Gloria, 1996, 84, str. 24–28.
Tomislav Premerl: Moderna kao visoko humani prostor (nekrolog). Vjesnik, 61(2000) 5. VI, str. 14.
Zrinka Barišić Marenić: Zoja Dumengjić. Državno dječje lječilište za tuberkulozu Strmac-Šumetlica kod Nove Gradiške. U: Moderna arhitektura u Hrvatskoj 1930-ih. Zagreb 2007, str. 391–394.
Ista: Opća bolnica u Splitu (1951–1969) arhitektice Zoje Dumengjić. Prostor, 22(2014) 1, str. 16–27.
Ista: Tri ostvarenja zagrebačkih arhitekata u Crnoj Gori. Ibid., 23(2015) 1, str. 144–159.
Ista: Arhitektica Zoja Dumengjić (monografija). Zagreb 2020.
Tamara Bjažić Klarin: Za novi, ljepši Zagreb! Arhitektonski i urbanistički natječaji međuratnog Zagreba 1918–1941. Zagreb 2020.
Zrinka Barišić Marenić, Jasenka Kranjčević i Duje Jelčić: Modern Port – Industrial Town of Ploče, Croatia. Research on Public Architecture (1952–1970). Prostor, 33(2025) 1, str. 56–69.
Citiranje:
Zrinka Barišić Marenić: Zoja Dumengjić. Leksikon hrvatskih umjetnica, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2026. Pristupljeno 13.11.2026. <http://umjetnice.lzmk.hr/clanak/dumengjic-zoja/>