Nada Babić

Glumački uspjesi u djetinjstvu i školovanje

Rođena je u okolici Senja u mnogobrojnoj činovničkoj obitelji, koja se vrlo brzo nakon njezina rođenja preselila u Zagreb. Iznimnu scensku nadarenost pokazala je još u vrtiću na zagrebačkome Kaptolu: svojom prvom glavnom ulogom u igrokazu Kraljica noći izazvala je oduševljenje te je prozvana »neviđenim djetećim čudom« (Kassowitz-Cvijić, 1936). I u pučkoj školi glumila je u dječjim predstavama, često uz pjevanje i ples, te razred zabavljala svojim temperamentom, improvizacijama i parodijama (Batušić, 1965). Zbog iznimno čiste dikcije, zarana je plijenila pozornost i recitatorskim darom, poslije preferirajući čakavsku i kajkavsku poeziju.

Državnu glumačku školu upisala je 1920, odmah nakon njezina pokretanja, prekinuvši školovanje za učiteljicu na zagrebačkoj preparandiji. Recitirajući pjesme Svemir Frana Mažuranića te Majka Huga Badalića, već se na prijamnom ispitu pokazala kao jedna od najdarovitijih u generaciji, kojoj je pripadalo mnogo vrsnih glumica i glumaca »zlatnoga doba« hrvatskoga glumišta (Vjekoslav Afrić, Dubravko Dujšin, Ervina Dragman, Mato Grković, Božena Kraljeva, Josip Martinčević, Vika Podgorska). U ispitnim predstavama i pojedinačnim scenama te recitacijama svojom se prirodnošću i bogatom glasovnom modulacijom iskazala u ulogama Kaje (Graditelj Solness Henrika Ibsena), Darjuške (Soba br. 6 Antona Pavloviča Čehova), Mary Peerybingle (Cvrčak na ognjištu Charlesa Dickensa), Misije i Katarzyne (Glupi Jakov Tadeusza Rittnera) te Lilje (Gaudeamus Leonida Nikolajeviča Andrejeva), kojima je produbljivala svoju scensku intuiciju te nadarenost za neposredno izražavanje raznovrsnih emocija.

Obožavana naivka: »naša Scampolica«

Dobivši angažman 1921. u Drami Narodnoga kazališta (danas Hrvatsko narodno kazalište, HNK), karijeru je započela ulogama naivki u popularnim, sentimentalno-veselim igrokazima, izvođenima na područnim pozornicama HNK-a – isprva u kazališnoj dvorani na Tuškancu, a potom u Malom kazalištu u Frankopanskoj ulici, kojima je oduševljavala publiku i kritiku. Postala je utjelovljenjem »milog dragog zagrebačkog djevojčeta, što se smije vedrim smijehom i plače toplom suzom« (Kassowitz-Cvijić, 1936). Najčešće je surađivala s redateljima Kalmanom Mesarićem, Alfonsom Verlijem i Titom Strozzijem, no uzletu je »male Babićke« osobito pridonio Ivo Raić Lonjski (Dramu HNK-a vodio je 1920–21, 1926–27. i 1929–31), poznat po izrazitom osjećaju za otkrivanje mladih glumačkih talenata, od kojih je očekivao znanje, disciplinu i zanos. S njim je do njegove smrti 1931. surađivala u nizu uspješnih komičnih i salonsko-konverzacijskih komada: kao učenica »metodske« glume (koju je Raić doveo u Hrvatsku), glumica u njegovim predstavama, a katkad i partnerica na sceni, na kojoj je zahtijevao da sve bude posloženo »kao puzzle i da niko ne iskoči u aut« (Begović, 2003). Prvi važniji uspjeh postigla je u predstavi Proljeće se budi Franka Wedekinda u njegovoj režiji, premijerno izvedenoj 1924, u kojoj je u ulozi Marte nastupila uz najistaknutije članove kazališnog ansambla (Arnošta Grunda, Gizelu Huml, Hinka Nučića, V. Podgorsku, Borivoja Raškovića, Mariju Ružičku-Strozzi, T. Strozzija i Ninu Vavru). Poslije je u njegovoj Gospođi đavolici Pedra Calderóna de la Barce (1925) igrala Isabel, »potpuna, živa, topla u svom snažnom temperamentu« (Begović, 2003), a za ulogu moralno nepokolebljive krojačice Điđete, protivnice dekadentne aristokracije u drami Amerikanska jahta u splitskoj luci Milana Begovića (1930) bila je kao stvorena jer je i sama »prolazila životom poput male pobune, poput bučne istine« (Bogner-Šaban, 2018).

Fototeka Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta, HAZU; foto: Tonka

Istinski proboj ostvarila je 1925. u ulozi rimskog djevojčurka Scampola u istoimenoj vedroj igri dramatičara Darija Niccodemija i režiji Aleksandra Biničkoga. Pokazala je iznimno umijeće interpretacije dviju strana toga lika i pripadajućih im registara: u prvome činu dječje bezbrižno »spava u sjeni Koloseja, pije vodu iz fontana i živi slobodna kao nebeska ptičica, vesela i uvijek spremna na sitne fakinarije« (Banović, 2024), a potom se transformira u zaljubljenu ženu, sjajeći u »fluidu« svojega stvaralaštva (Teater, 1929). Poistovjetivši je s tom ulogom, Zagrepčani su je još dugo zvali »naša Scampolica«.

Postavši sinonimom za sentimentalno-komični igrokaz koji razbija »tmurnost dana, razveseljuje i zabavlja jednakim uspjehom cjelokupnu publiku, od cerclea do galerije« (Komedija, 1934), tijekom 1920-ih u »lakim« je ulogama – od kojih se ističu i Margaret u Peg, srce moje! Johna Hartleya Mannersa (1927) te Susie u Crkvenom mišu Lászlóa Fodora (1928) – često nastupala i izvan Zagreba: u Splitu i Sarajevu, a osobito veliku popularnost uživala je u Beogradu, gdje je nastupala u Narodnom pozorištu.

Pokazala se i kao nadarena plesačica, u rijetko spominjanoj ulozi Šutihe u prvoj hrvatskoj izvedbi baleta Šut Sergeja Sergejeviča Prokofjeva (1927), djela nastaloga pod vodstvom glasovitog impresarija Sergeja Pavloviča Djagileva.

Od rasne komičarke do karakterne glumice

Uloga lijepe i drske femme fatale Roxie Hart u satiričnoj drami Chicago Maurine Dallas Watkins (1929) označila je postupan raskid s ulogama naivki te novu fazu njezine karijere. Zasićena jednostavnošću »lakih« žanrova, od kraja 1920-ih izraženije se  posvetila tumačenju kompleksnijih uloga.

Fototeka Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta, HAZU; foto: Tonka

U tom je razdoblju blistala u velikim ili glavnim ulogama stranoga klasično-komičnog repertoara (Canina, Volpone, Ben Jonson, 1929; Toinette, Umišljeni bolesnik, Molière, 1933; Marija, Na tri kralja ili Kako hoćete, William Shakespeare, 1939; Hanka i Mirandolina, Mirandolina, Carlo Goldoni, 1941), kao i u domaćem klasičnom i suvremenom repertoaru komičnog i dramskog registra (Jana i Uršula, Komedija na stubištu, T. Strozzi, 1930; Manduša, Kći Lotrščaka, Marija Jurić Zagorka, 1931; Anka, Ljubovnici, nepoznati autor, 1932; Barica, Dva prstena, M. Begović, 1935; Nada, I u našem gradu, K. Mesarić, 1942). Komičarski je talent osobito uspješno iskazivala u komedijama Gene Senečića, u kojima joj je glumački partner bio August Cilić: kao Mira u Slučaju s ulice (1936), Jelka u Radničkom dolu (1938) i Anica u Neobičnom čovjeku (1939).

Fototeka Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta, HAZU; foto: Tonka

Istaknula se i u ruskom repertoaru (Kvadratura kruga, Valentin Petrovič Katajev, 1930; Tuđe dijete, Vasilij Vasiljevič Škvarkin, 1935; Na dnu, Maksim Gorki, 1936), posebice u drami Uskrsnuće Lava Nikolajeviča Tolstoja i Henryja Bataillea (1936); u ulozi nepravedno osuđene prostitutke Katjuše Maslove, opisane kao vatra »koju treba izdržati« (Gršković, 1936; Batušić, 1965), afirmirala se i kao vrsna karakterna glumica.

Ugled i slava

U cijeloj je njezinoj karijeri gotovo nemoguće naići na negativne kritike »Babićkina izraza«. Osim nedvojbenoga glumačkoga talenta, bila je hvaljena i njezina scenska pojavnost: djetinja dragost, ženstvena ljupkost, »milota« i slatkost, kao i tamne oči uokvirene neobično dugim trepavicama, koje su joj »ono što i guslaču žica«. Kritika je isticala da »ima u glasu suzu, u duši more osjećaja, u pojavi čar«, zbog čega ju je kontinuirano pratila »vrela ljubav općinstva« (Kassowitz-Cvijić, 1936). Bila je »uvijek aktuelna« (Svijet, 1929) glumačka zvijezda kojoj su se posvećivali osvrti, crteži i pjesme (Zobundžija, 1932). Njezina je popularnost »spašavala« kazališnu blagajnu, pogotovo u razdoblju od 1929, kada, dolaskom Milutina Čekića na čelo HNK-a, završava »zlatno doba« hrvatskoga glumišta i počinju organizacijski, financijski i kadrovski problemi; za svaku njezinu predstavu ulaznice bi se odmah rasprodale, a nakon njihova završetka »oduševljena mladež« čekala bi je pred kazališnim izlazom i »pozdravljala pljeskom i uzvicima« (Batušić, 1965). Svojim bi se obožavateljima često potpisivala na neke od njezinih fotoportreta koji su se prodavali u fotoatelijerima »Mosinger« i »Tonka« (Banović, 2024).

Naklonost kritike i publike učinila ju je i svojevrsnim simbolom Zagreba, gdje je živjela gotovo cijeli život: u ranom djetinjstvu u Novoj Vesi, potom u Medulićevoj ulici (u svojem je dvorištu zajedno s vršnjacima iz susjedstva, među kojima je bio i budući kazališni redatelj Vladimir Habunek, organizirala »teater«), te naposljetku na Trgu bana Josipa Jelačića, gdje je stanovala sa suprugom Rudolfom Kukićem (Hacklom), glumcem s kojim je igrala u više predstava. Publiku je osobito zanimao njezin psić, mješanac Mikel kojega je spasila s ulice, a koji je s njom nastupao u predstavi Peg, srce moje!: u stankama između izvedbi »za Mikela bi u garderobi bio osiguran naslonjač i omiljeni zalogaj, a kad bi se na kraju predstave prolomio aplauz, s bijelim ružama za Babićku obvezno bi na scenu stizao i vijenac safalada za psića« (Banović, 2024).

Fototeka Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta, HAZU

Humanost i toplina obilježili su njezine privatne odnose. Nakon majčine nagle smrti izazvane srčanim udarom, u skladu s društvenim očekivanjima prema ženskoj djeci, još se kao djevojčica brinula za oca i tri starija brata. Sa suprugom se brinula za njegova nećaka, a bila je i krsna kuma Lee Deutsch, dječje glumačke zvijezde židovskoga podrijetla, u nadi »da će je spasiti« od progona ustaškoga režima tijekom Drugoga svjetskog rata (Babić, 2025).

Fototeka Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta, HAZU; foto: Tonka

Bolest, smrt i nasljeđe

Cijeli život bolovala je od bolesti srca; prvi srčani udar doživjela je 1939, nakon čega se oporavljala godinu dana, što je komentirala riječima: »nema nešto gorega za glumca, koji voli kazalište i svoj poziv, nego sjediti u kazalištu, a znati da u tom istom kazalištu, na toj istoj sceni, na kojoj je on toliko puta stajao, smijao se ili plakao, ne može igrati« (Jutarnji list, 1940). Zanimanje publike za njezino zdravlje bilo je toliko »da su liječnici bili zabrinuti ne samo zbog njezine bolesti, već i zbog posljedica te ogromne popularnosti« (Hrvatska pozornica, 1940–41).

Kad se 1940. vratila na scenu u za nju pisanoj ulozi seljanke Marice u komediji Gospodsko dijete K. Mesarića, »redovi pred kazališnom blagajnom sezali su do Frankopanske ulice«. Dan njezine povratničke izvedbe u Kazališnoj kavani proglašen je »Danom Nade Babić«, a ovacijama nakon predstave »nije bilo kraja«: »na scenu su iz gledališta padale čak i – torte!« (Banović, 2024). Toga je dana dnevnik Večer objavio: »Vratila nam se Babićka. Radujemo se njezinom povratku, jer nam se s njom i u njoj vraća umjetnica koja ljudima poklanja vedrinu, istinsku toplinu glumačkog srca i vjeru u ljude. A to nam danas treba više nego ikada. Kako je lijepo napisati: Nada Babić opet igra!« (Gršković, 1940).

Fototeka Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta, HAZU; foto: Mladen Grčević

Nikada se nije posve oporavila, zbog čega je bila primorana prorijediti nastupe. Posljednji put nastupila je 1943. u ulozi Grube u Plakiru Marina Držića nakon čega se, s 40 godina, povukla s pozornice, a 1946. umirovila. Pet godina poslije umrla je od posljedica još jednoga srčanog udara.

Premda je njezin rad desetljećima ostajao izvan sustavnijega teatrografskog, medijskog i širega javnog interesa, u novije doba obnovljeno je zanimanje za njezin opus (Ljubić, 2019; Banović, 2024).

Snježana Banović