Tea Brunšmid
(Dorotea Brunschmid)
montažerka i oblikovateljica zvuka, filmska edukatorica
Rođena: Županja, 9. prosinca 1919.
Umrla: Pribić Crkveni, 12. lipnja 2000.
»Znate, prosječan igrani film je manje-više realna priča, a u crtanom filmu je sve potencirana istina. (…) Neki kažu da umjetnost mora biti istina. Ali, što je za koga istina? Za Davora, mog malog susjeda, istina je bila kad je čovjeku nacrtao jednu ruku predugačku, a drugu prekratku.«
(Tea Brunšmid u: Irena Paulus, 1996, razgovor)
Široj javnosti nepoznata, a u stručnoj literaturi zanemarena, jedna je od prvih i najistaknutijih montažerki i oblikovateljica zvuka u hrvatskoj kinematografiji. Radom na zapaženim dugometražnim igranim filmovima već je na početku karijere pokazala osobit osjećaj za stvaranje uvjerljivih zvučnih kulisa, koje je oblikovala u okvirima Jadran filma i Dubrava filma. Profesionalni je ugled potvrdila sudjelovanjem u realizaciji oko 400 kratkometražnih igranih, dokumentarnih i animiranih filmova Zagreb filma. Pritom je uvelike pridonijela zvučnoj slici nekih od modernističkih remek-djela Zagrebačke škole crtanoga filma, koji su se isticali inovativnim tretmanom glazbe, glazbenih lajtmotiva te imitativnih i stiliziranih šumova (Surogat, Don Kihot, Muha i Bećarac te serija Profesor Baltazar). Uz profesionalnu filmsku karijeru djelovala je i kao nastavnica filma: u Kinematografskoj školi predavala je glazbu, a na Akademiji kazališne i filmske umjetnosti montažu zvuka, postavivši trajne akademske temelje toga filmskoga područja.
Školovanje u Županji, Zemunu i Zagrebu
Podrijetlom iz Županje, odrastala je uz oca Miroslava, trgovca, i majku Adu, rođenu Berić, te starijega brata Ivana. Otac joj je umro kada je imala deset godina, što je znatno pogoršalo materijalne prilike obitelji. Nakon završene građanske škole, ne mogavši si priuštiti gimnazijsku naobrazbu, nastavila je školovanje na Trgovačkoj akademiji u Zemunu, gdje je živjela kod majčine prijateljice (Paulus, 1996). Od djetinjstva izrazito muzikalna, još je kao djevojčica svirala klavir, a kao srednjoškolka u Beogradu pohađala je i glazbenu školu. Na poticaj poočima Zvonimira Kovačića, činovnika u jednoj od slavonskih vodnih zadruga, upisala je 1941. studij klavira na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (nastavnički i majstorski odjel). Nakon kraće stanke (zbog bratova privremenog nestanka tijekom rata, na majčinu molbu boravila je u Županji 1944–45) diplomirala je 1947 (Kiš Žuvela i Ćurković, 2022), opredijelivši se za pedagoški smjer (Zapisnik diplomskog ispita, 1947).
Filmski početci: od Jadran filma do Dubrava filma
Već tijekom studija započela je filmsku karijeru, prihvativši 1946. ponudu glazbenoga odjela netom osnovanoga Jadran filma, koji je tražio studenta Muzičke akademije zainteresiranoga za rad na filmu. Montažu je učila od pionira hrvatske filmske montaže Branka Marjanovića te Manje Fuks i Karmen Lukijanović (Paulus, 1996), isprva obavljajući jednostavne poslove poput montaže negativa, slaganja materijala te rezanja i lijepljenja filmske vrpce (Modrić, 2024). Uskoro postaje zadužena za montažu i oblikovanje zvuka, odnosno – tadašnjim filmskim rječnikom – za poslove »muzičkog vodstva«. Kao muzička voditeljica bila je odgovorna za cjelokupnu zvučnu sliku filma: s redateljima je dogovarala karakter buduće filmske glazbe, precizne početke i krajeve u pojedinom prizoru (tzv. ulasci i izlasci glazbe) te glazbene akcente. Sudjelovala je i na snimanjima glazbenih brojeva, koje bi potom montirala. Istodobno je birala i podlagala pojedine zvukove iz arhive šumova te dogovarala s tonskim snimateljima koje je zvučne efekte potrebno snimiti. Sudjelovala je i u fazi sinkronizacije, odnosno miksanja zvuka te bila odgovorna za sinkronitet filma u cjelini (Modrić, 2024).
Nakon cjelovečernjeg partizanskog filma Živjeće ovaj narod Nikole Popovića (1947), na kojem je ostala nepotpisana, kao muzička voditeljica zabilježena je na desetak istaknutih dugometražnih igranih filmova. Ističu se Zastava (1949) i Ciguli Miguli (1952) B. Marjanovića, Plavi 9 (1950) i Djevojka i hrast (1955) Kreše Golika, Kameni horizonti (1953) i Pustolov pred vratima (1961) Šime Šimatovića te Koncert (1954) Branka Belana, kao i Deveti krug (1960) France Štiglica, nastao u okviru Dubrava filma, osamostaljene tehničke sekcije Jadran filma, djelatne 1956–63. Uz tehničko znanje i preciznost, iskazala je smisao za dramaturški utemeljeno promišljanje zvučne slike, kojom ne samo da je sudjelovala u oblikovanju prostora unutar filmskog kadra nego i u razvoju karakterizacije likova.
Vrhunac karijere: važna pripadnica Zagrebačke škole crtanoga filma
Nakon otkaza u Dubrava filmu (zbog nakupljenih dugova raspušten je cijeli glazbeni odjel) prelazi 1963. u Zagreb film, s kojim surađuje još od 1957, te ondje ostaje sve do umirovljenja 1982, potvrdivši se kao jedna od važnih filmskih djelatnica toga poduzeća, specijaliziranoga za kratkometražni film. Posebice se istaknula radom u njegovu animacijskom ogranku, Studiju za crtani film, u okviru kojega je od druge polovice 1950-ih do sredine 1980-ih djelovala svjetski priznata Zagrebačka škola crtanoga filma. Svoje je umijeće pokazala već pri prvom angažmanu, na animiranome filmu Čarobni zvuci Dušana Vukotića (1957; suradnja s Majom Marković), u kojem dinamika glazbe varira ovisno o karakteru vlasnika magične violine. S Vukotićem je potom ostvarila iznimno plodnu suradnju, oblikujući zvučne slike njegovih najzapaženijih crtanih filmova, među kojima se osobito ističu Koncert za mašinsku pušku (1958), Piccolo (1959) i Surogat (1961), prvi neamerički dobitnik nagrade Oscar za animaciju (Sudović, 1978).
Surađivala je i s ostalim autorima Zagrebačke škole crtanoga filma: u opusu od približno stotinjak crtanih filmova ističu se Premijera Nikole Kostelca (1957), Don Kihot Vlade Kristla (1961), Muha Aleksandra Marksa i Vladimira Jutriše, Bećarac Zlatka Boureka i Znatiželja Borivoja Dovnikovića (1966), Idu dani (1969) i Dnevnik (1974) Nedeljka Dragića te Riblje oko (1980) Joška Marušića, kao i cjelokupna animirana serija Profesor Baltazar kreatora Zlatka Grgića (1969–78).
Vješto i inovativno, često s izraženom modernističkom tendencijom, koristeći se imitativnim i stiliziranim šumovima te glazbenim lajtmotivima, prilagođenima poetici reducirane animacije svojstvene Zagrebačkoj školi crtanoga filma, ključno je pridonijela realizaciji tih animiranih ostvarenja. Zahvaljujući glazbenom obrazovanju te poznavanju repertoara klasične, suvremene i popularne glazbe, oblikovala je prepoznatljive i trajno relevantne zvučne svjetove filmova. Njezin rad u ranim je godinama Studija za crtani film zabilježen u Vukotićevu dokumentarno-animiranome metafilmu 1001 crtež (1960), u kojem se u jednom kadru i sama pojavljuje.
Iako je vrhunac svojeg izraza postigla u animiranome filmu, uspjelo je montirala te oblikovala zvuk u približno 300 kratkometražnih dokumentarnih (Istina o Puli, Kosta Hlavaty, 1947; Dubrovnik /kroz vjekove/, Milan Katić, 1952; Brod, Ante Babaja, 1957; Brod plovi u Zagreb, Rudolf Sremec, 1961; Budnica, Petar Krelja, 1971) i igranih (Ogledalo, 1955. i Lakat /kao takav/, 1959. A. Babaje; Moj stan, 1962. Zvonimira Berkovića) filmova istoga poduzeća, kao i nekoliko cjelovečernjih igranih filmova u međunarodnoj koprodukciji, poput Sedmoga kontinenta (1966) i Gostiju iz galaksije (1981) svojeg redovitoga suradnika D. Vukotića, pokazujući iznimnu prilagodljivost pri radu u različitim filmskim rodovima i žanrovima.
Potpisana je i kao montažerka (slike) na više kratkometražnih animiranih (Đavolja posla, Z. Grgić, 1965), dokumentarnih (Hrast, R. Sremec, 1974) i namjenskih filmova (I slova mogu biti brojevi, Dragutin Vunak, 1972). Montažom se bavila i nakon umirovljenja: svoje zadnje ostvarenje, animirani film Posljednji valcer u starom mlinu Darka Kreča realizirala je 1995.
Edukativna, znanstvena i leksikografska djelatnost
Djelovala je i kao vrsna filmska edukatorica. Nakon završetka studija radila je kao nastavnica glazbe u Kinematografskoj školi (tzv. Kinotehnikum) u Zagrebu (Heidler, 2007), prvoj srednjoj školi za filmska zanimanja koja je djelovala od 1948. do 1953 (Đordić, 2021; Majcen, 1996), kada je pripojena zagrebačkoj Grafičkoj školi (danas Škola za grafiku, dizajn i medijsku produkciju). Na poziv montažerke slike Radojke Tanhofer, kolegice iz Jadran filma (s kojom je često surađivala) i utemeljiteljice Odsjeka za montažu na Akademiji kazališne i filmske umjetnosti (danas Akademija dramske umjetnosti), ondje je predavala montažu zvuka od 1971. do 1990; nastava se odvijala u prostorijama Zagreb filma (Fruk, 2019). Osmislivši cjelokupnu umjetničku nastavu toga filmskog područja, postavila je akademske temelje podučavanja montaže zvuka u Hrvatskoj, koji se od tada nisu mnogo mijenjali, te je sudjelovala u obrazovanju generacija profesionalnih montažerki i montažera zvuka. Uz nastavnički i akademski rad, bavila se i leksikografijom, napisavši više članaka o glazbi za trosveščanu Muzičku enciklopediju (1971–77).
Recepcija u svjetlu nedovoljno priznata umijeća montaže
Iako je ostavila trajno nasljeđe u hrvatskoj kinematografiji i kulturi te potaknula mnogobrojne studente na razumijevanje važnosti zvučne slike filma, njezin je rad široj javnosti još uvijek nepoznat. Razlog tomu dijelom leži u dugotrajnom shvaćanju montaže kao tehničke, odnosno pomoćne filmske djelatnosti, zbog čega se smatrala »ženskom profesijom« (Modrić, 2018), dok se kreativno ili autorsko umijeće mahom pripisivalo redateljima, scenaristima, snimateljima i scenografima. Pomak u razumijevanju montaže kao kreativne djelatnosti obilježila je uspostava nacionalne nagrade za montažu i oblikovanje zvuka, koja se na Pulskom filmskom festivalu redovito dodjeljuje od 1978. Priznanje je došlo kasno: Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo dobila je 1997. U Hrvatskome filmskom ljetopisu objavljen je njezin jedini intervju (Paulus, 1996) te je spomenuta u prijelomnoj knjizi o povijesti hrvatskoga filma (Škrabalo, 1998).
Ana Đordić i Jelena Modrić
Literatura
Zapisnik diplomskog ispita na Muzičkoj akademiji: Dorotea Brunšmid (arhiv Muzičke akademije, Zagreb), 1947.
Zlatko Sudović (ur.): Zagrebački krug crtanog filma. Pedeset godina crtanog filma u Hrvatskoj. Almanah 1922–72. Zagreb 1978.
Vjekoslav Majcen: Filmske škole i filmsko obrazovanje. Hrvatski filmski ljetopis, 2(1996) 8, str. 48–54.
Irena Paulus: Biofilmografski razgovor. Tea Brunšmid. Hrvatski filmski ljetopis, 2(1996) 6, str. 79–87.
Ivo Škrabalo: 101 godina filma u Hrvatskoj 1896–1997. Zagreb 1998.
Kruno Heidler: Kinematografska škola u Zagrebu. Hrvatski filmski ljetopis, 13(2007) 49, str. 12–19.
Jelena Modrić: Radojka Tanhofer, Croatia’s Pioneering Film Editor. Apparatus. Film, Media and Digital Cultures in Central and Eastern Europe. 2018, 7. (https://www.apparatusjournal.net/index.php/apparatus/article/view/113/411; pristupljeno 18. lipnja 2026).
Bernarda Fruk: Od montaže zvuka do usmjerenja oblikovanje zvuka. U: 50 godina studija montaže. 1969–2019 (zbornik). Zagreb 2019, str. 52–55.
Ana Đordić: Film u školi. Uspostavljanje modela filmske edukacije u srednjoj školi. Zagreb 2021.
Sanja Kiš Žuvela i Ivan Ćurković (ur.): 100 godina glazbe. Učenjem, stvaranjem, istraživanjem… Zagreb 2022.
Jelena Modrić: Razvoj i uloga montaže zvuka u hrvatskoj kinematografiji od 1940-ih do 1970-ih (disertacija). Zagreb 2024.
Citiranje:
Ana Đordić i Jelena Modrić: Tea Brunšmid. Leksikon hrvatskih umjetnica, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2026. Pristupljeno 13.11.2026. <http://umjetnice.lzmk.hr/clanak/brunsmid-tea/>