Marisa Madieri

Biografski okvir

Rođena je u Rijeci, koja je tada pripadala Italiji, u obitelji Luigija i Jolande (rođene Quarantotto). Baka po ocu Filipa (Filippina) Miletić bila je udana za Đuru Mađarića koji je, prema obiteljskoj predaji, prokockao kuću i imovinu, nakon čega se Filipa, trudna s Luigijem, 1904. preselila iz Varaždina u Rijeku. Postupno se prezime Mađerić, u većinski talijanskoj Rijeci, pretvorilo u Madierich pa u Madieri. Nakon kapitulacije Italije 1943. i pripojenja Rijeke Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji (tj. Narodnoj Republici Hrvatskoj) 1947, dio je rodbine, pridruživši se zajednici esula, napustio grad. No, njezina je obitelj ostala u Rijeci (gdje je završila pet razreda osnovne škole) do 1949, kada se, optiravši za Italiju, onamo i odselila. Potom se 1949–52. školovala u ženskome katoličkom internatu Campostrini na venecijanskom Lidu. U Trstu je završila gimnaziju 1957, diplomirala engleski jezik i književnost 1967. te živjela ondje do kraja života. Radila je u osiguravajućoj tvrtki (Assicurazioni Generali) kao prevoditeljica i tajnica od 1960. te kao srednjoškolska nastavnica od 1967. do 1978, kada je zbog bolesti umirovljena. Suprug joj je od 1964. bio Claudio Magris, sveučilišni profesor i glasoviti pisac; sva je književna djela potpisala rođenim prezimenom.

Obiteljska arhiva Claudija Magrisa

U središtu opusa: Vodnozeleno

Njezino je stvaralaštvo u dijelu kritike prepoznato kao svojevrsna oporuka, jer je počela pisati u zreloj dobi, u 1980-ima, nakon što joj je dijagnosticiran rak: »Možda me kvržica prisjetila sjene s kojom moramo živjeti. Svaki život nosi u sebi sjeme vlastita uništenja« (Vodnozeleno, 1990). Javila se u doba postmodernoga odustajanja od velikih historiografskih tema, kao i jačanja zanimanja za poetike sjećanja, subjektivnu naraciju, neherojske povijesne figure i hibridne žanrove. U središtu je njezina cjelokupna, opsegom nevelika opusa kraći ispovjedni roman Verde acqua (1987; hrvatski prijevod: Vodnozeleno, 1990), istaknuto djelo u korpusu egzilnoga pisma istočnojadranskoga prostora, u kojem se fokusira na jedno od paradigmatskih mjesta hrvatske povijesti XX. stoljeća: istarsko-kvarnerski egzodus nakon Drugoga svjetskog rata. U autobiografskoj, dnevnički strukturiranoj prozi, koja obuhvaća razdoblje od studenoga 1981. do studenoga 1984, pripovijest o egzilu predtekst je intimne traume progonstva. Usko vezana uz potrebu za oporučnim pisanjem jest i želja da se posvjedoči, prenese naslijeđe i ne zaborave vlastiti korijeni. Djelo nastalo »tiho i nenametljivo, gotovo bez unaprijed literarnih ambicija« (Tomasović, 1990) te sugestivno u stilu i pristupu građi donijelo joj je znatnu popularnost; osim na hrvatski 1990, prevedeno je među ostalim na engleski, španjolski, francuski, njemački, poljski i češki.

»U tišini kuće, jutrom kad ostanem sama, ponovo nalazim sreću razmišljanja, osvrtanja na daljnju i bližu prošlost, osluškivanja kako sadašnjost protječe. To sam prije rijetko poznavala. Nakon smirena i u neposrednosti sprovedena djetinjstva, siromašne i povučene prve mladosti i postojane prave mladenačke dobi, uplovih u zrelost u kojoj stvari i događaji kao da imaju nešto laganiji tijek, što dopušta promišljanje.«

(Vodnozeleno, 1990)

Notirajući zabilješke u razmacima od desetak ili petnaestak dana, iskustvo egzila predočuje neposrednom, trezvenom naracijom, bez upuštanja u povijesna tumačenja, te neprikriveno svjedoči o političko-ideološkom opredjeljenju svojih najbližih: za razliku od majke i oca, ujak Alberto bio je jedini »koji nije skrivao svoju odbojnost prema fašističkom režimu, vidjevši nepravde i bezumnosti«. Odabirući detalje iz riječke i tršćanske svakidašnjice i složene obiteljske genealogije, prepleće pripovijedanje o prošlosti i sadašnjosti, pri čemu vješto prelazi s jednoga vremenskoga plana na drugi. Sjećanjem se služi kao ključnim materijalom za konstrukciju identiteta, a pripovjedno je osobito važna smrt majke, koja je bolovala od Alzheimerove bolesti. Nastojeći pokazati kako su povijesni događaji utjecali na život »maloga« čovjeka, dnevnik konstruira i kao put samospoznaje, a pojedinačno iskustvo egzila proširuje prema univerzalnim pitanjima gubitka, osjećaja nepripadanja i tvorbe identiteta. Osobita je vrijednost to što pripovijeda s pozicije osobnoga pamćenja, pri čemu se ne predstavlja ni kao žrtva ni kao glasnogovornica esula, već se usredotočuje na vlastiti mikrokozmos i promišljanja, strahove i nemire, uza stilsku jezgrovitost i bez ideološke ostrašćenosti.

Iako piše sa znatne vremenske distance, povlašteno mjesto daje evokaciji prostora. Početak je rekonstrukcije proživljenoga iskustva kuća bake Filipe (gdje je živjela s roditeljima do 1940) kao referentna točka izgubljenoga raja, prostor koji figurira kao »tajnovita i neistražena zemlja« i »Atlantida djetinjstva«, dok joj kasnija roditeljska kuća priziva sjećanja na »godine neobuzdanih igara, sreće, slobode«. Vraća se vizuri osmogodišnje djevojčice i sjećanjima na Rijeku, svoj »ishodišni kronotop« (Bačić-Karković, 2001), grad »prisnosti i odstojanja, koji sam morala izgubiti tek što sam ga upoznala«. Sjećanjima na poslijeratnu Rijeku kontrapunktirani su dojmovi o prvom susretu s Trstom (»kao da sam došla u raj zemaljski, u obećanu zemlju«), naličje kojega ipak zadugo ostaje izbjeglički kamp Silos, u kojem su talijanski emigranti u teškim životnim uvjetima čekali, katkad mjesecima i godinama, rješenje svoje egzistencije. Život u Silosu, koji uspoređuje s ulaskom »u kakav danteovski krajolik, u mračno i zadimljeno čistilište«, ispunjen je atmosferom beznađa, nedostatkom privatnosti i konstantnom bukom. To razdoblje, obilježeno osjećajima gubitka, iskorijenjenosti i nepripadanja, za nju je značilo doba naglog odrastanja. Majka ju je poslala na školovanje u internat ne bi li je poštedjela siromaštva i patnji izgnanstva: »plakala sam zbog smrti bake i djeda, tatina zatvora, mamine daljine, iseljenja i samoće, nedostatka poljubaca, rupa na cipelama, plakala sam zbog teškoće odrastanja i muke postojanja«. Emocionalno napregnutim prizorima (»nastojala sam da budem kao da i nisam«) suprotstavlja optimistične slike pripovjedne sadašnjosti: u Trstu je postupno pronašla odlike svijeta koji je bila prisiljena napustiti, a otok Cres i naselje Snežnik, o kojima donosi meditativne fragmente, povlaštena su mjesta osobne i obiteljske povijesti.

Dominacija snažnih ženskih likova

Osobitosti njezina pisanja – fragmentarnost, eliptičnost, pripovjedna ekonomičnost, prepletanje sadašnjosti i prošlosti te sklonost osjetilnoj i napose prostornoj memoriji – došle su do izražaja ponajviše u opisima karaktera i sudbina ženskih likova, zbog čega se Vodnozeleno u kritici tumači kao svojevrsna povijest matrijarhata. Prva je u nizu baka Filipa koja je »u jednom određenom času rekla ne«, što je bilo presudno za autoričinu samospoznaju i svijest o mogućnosti izbora. U galeriji živopisnih likova ističu se i druga baka Quarantotto te požrtvovna majka Jolanda, pri čemu je njihov odnos opterećen generacijskim i rodnim lomovima: baka pozornost plijeni karizmatičnošću pomiješanom s tiranskom bešćutnošću (»Baka je, zaista, imala okrutnu predodžbu vlastita spola i njegovih zadaća, a ženu je nazivala ‘kloaka’«), a majka »dobiva aureolu istinskog majčinstva, tihe svetosti i samoponištenja u ime sreće vlastitih dviju kćeri« (Tomasović, 1990). S osobitom toplinom opisuje majčinu brigu oko obrazovanja svojih kćeri: »Majka je priželjkivala drukčiji život svojim kćerima. Uvijek nas je poticala da učimo i da sebi osiguramo neovisan položaj«. Kako bi prikladno odjenula kćer za školsku zabavu, majka je založila svoj nakit, te je time posredno dala naslov djelu: »nazivali su te preljeve boje i vodnozelenim, što je za mene još i danas boja ljubavi«. Među ženama višeslojnih identiteta ističe se i Anka, snalažljiva žena rumunjsko-srpskih korijena kojom se otac oženio nakon majčine smrti, koja će postati čuvaricom ženskoga naslijeđa obitelji Madieri; istaknuto je mjesto dobila u knjizi Danubio / Dunav C. Magrisa.

Zbog snažnih ženskih likova i suptilne dekonstrukcije rodnih stereotipa, istaknut je »genealoški put ženskog načina spoznavanja od pasivnosti, šutnje, preko subjektivnosti i skrivenog multiplicizma do konstruktivističke spoznaje vlastita kompleksnog ja« (Gržinić, 2002), a cijeli je opus tumačen kao otkriće ženstva i riznica simbola kojima se kreira svijet oslonjen na matrijarhat (Cerrato, 2016).

»Katkad se osjećam nezgodno u ulozi majke, čini mi se kao da sam neprimjerena tome, da nesmotreno odgajam, da govorim malo, da dopuštam da mi uzalud bježe ove dragocjene godine i dani zajedničkog življenja s dječacima, koji su već tako veliki.«

(Vodnozeleno, 1990)

Na marginama proznoga opusa

Preostali dio njezina opusa ostao je u sjeni prvijenca. Znatniju kritičku pozornost dobila je »crna bajka« La radura (1992; hrvatski prijevod: Proplanak, 1995), parabola o životu i smrti ispripovijedana iz perspektive tratinčice Dafne. Preispisujući žanr bildungsromana, u atmosferi magijske snovitosti prikazuje antropomorfizirani biljni i životinjski svijet te njegove zakone egzistencije, a pripovijest završava smrću protagonistice koja u potrazi za radostima razotkriva tamnu stranu života. Dio je kritičara djelo apostrofirao kao očekivan nastavak njezina autobiografskoga pisanja (Pellegrini, 1995; Schmidt, 2021). Posmrtno joj je objavljena prozna zbirka La conchiglia e altri racconti (1998, hrvatski prijevod: Školjka i druge priče, 2002), u kojoj elemente stvarnosne i fantastične proze prepleće s naglašenom sviješću o prolaznosti života. Objavljen je i njezin nedovršeni roman s temom neželjene trudnoće i pobačaja Maria (2007), emotivan odjek nesretnih sudbina djevojčica o kojima se volonterski brinula nakon umirovljenja (Novi list, 2006) u katoličkom centru za skrb o mladim majkama (Centro di aiuto alla vita). Taj je centar suosnovala 1978 (od 1999. nosi njezino ime) u okviru pokreta protiv pobačaja, kao izravan odgovor na njegovu legalizaciju u Italiji, o čemu je polemički pisala (Nuova Società, 1982, br. 221).

Recepcija u kontekstu egzila i multikulturalnosti

Otkad je predstavljena hrvatskoj javnosti (Maroević, 1987), najveći je odjek u nas imala proza Vodnozeleno. Proglasivši je začetnicom hrvatsko-talijanske ženske iseljeničke književnosti i predstavnicom »književnosti s granice«, kritika je isticala jednostavnost i umjerenost kojom je posredovala duboke životne spoznaje (Cusatelli, Ivanišević, Peruško, Velikić, 1990). U novije se doba o njezinu opusu pisalo u pregledima riječke književnosti i izdanjima koja se bave književno posredovanom multikulturalnošću (Moscarda Mirković, 2004, 2009; Mazzieri-Sanković i Gerbaz Giuliano, 2021) te u monografijama na talijanskome (Bianchi, 2003; Benussi i Semacchi Gliubich, 2011; Gerbaz Giuliano i Mazzieri-Sanković, 2013; Ladrón de Guevara, 2019). Zastupljena je u žanrovskim i regionalnim izborima Pagine come gocce (1990), Letteratura dell’esodo (La battana, 1991, br. 99–102), Tavolozza di favole (1992), Una frase, un rigo appena (1994), Città di carta / Papirnati grad – Talijanska književnost Rijeke u XIX. i XX. stoljeću (1999) i Kvarner (2007). Posvećeni su joj skupovi u Napulju 2004. i Murciji 2015. te joj je priređena izložba u Trstu 2014. Na rodnoj kući u Rijeci postavljena joj je spomen-ploča.

Martina Kokolari