Mirjana Matić-Halle

Djetinjstvo i brak

Krsnim imenom Ana-Maria, majka joj je Carmen (Karmen) de Spalatin iz rapske plemićke obitelji, a otac Paskal (Paško) Matić iz Čavoglava kraj Drniša, koji je, napustivši franjevački samostan na Visovcu, završio studij medicine u Beču i posvetio se isprva liječničkoj, a potom stomatološkoj karijeri. Zbog očeve je službe djetinjstvo provela u Splitu i Mostaru. Od 1921. živjela je u Zagrebu, gdje je polazila nižu gimnaziju i 1930–32. srednju školu Muzičke akademije, a ljeta je provodila na Rabu i u Dalmatinskoj zagori. Poticaji primljeni u djetinjstvu odrazili su se u tri tematska kruga njezina spisateljskog opusa, vezana uz bosanskohercegovačko i mediteransko podneblje te dalmatinsko zaleđe. U međuratnom Zagrebu roditelji su pripadali intelektualnome krugu javnih uglednika (Plivelić, 2020), prijateljujući napose s umjetnicima. Kipar Ivan Meštrović i arhitekt Edo Šen bili su 1934. kumovi na njezinu vjenčanju sa zagrebačkim liječnikom internistom Brunom Halleom, s kojim je imala dvije kćeri; prema svjedočanstvu jedne od njih, Ivane Halle-Gürtl, supružnici su se »divili jedno drugom i međusobno poštovali« (Mustapić, 2014). Stanovali su 1940–52. na Črnomercu, gdje su za Drugoga svjetskog rata, pomažući antifašistički pokret, skrivali osobe nepoćudne tadašnjem režimu.

Novelistički opus

Djelovala je kao profesionalna književnica. Javila se 1939–40. u zagrebačkim časopisima Izraz i Hrvatska revija privukavši pozornost kritike, koja je istaknula da su joj novele (Ljubav Mice Janžek, Ibrahim-efendija, Prais Kablarov, Priča iz godine 1862, Jaka) napisane »snažno, u jednom dahu, kao posljedica duboke osjećajnosti i posebnog nazora« (Kaleb, 1940). Poslije rata dijelom ih je skupila u zbirci Novele (1946) kojom se, usmjerena na »intiman sadržaj ljudskih odnosa« (Sablić Tomić, 2006), udaljuje od poetike socijalističkoga realizma. Kritika je napose istaknula novele iz bosanskoga kruga, koje se »svrstavaju u red naše ozbiljne suvremene proze« (Selaković, 1947). Pisane lapidarnim stilom, s poetiziranim doživljajem krajolika u maniri realističko-kasnomodernističke prozne tradicije, smještene su u ruralnu sredinu, pri čemu ambijentalne odrednice simbolički predstavljaju vrijednosni sustav lokalne zajednice. Pripovjedački je interes usmjeren na djelovanje protagonista motiviranih unutarnjom napetošću koja izvire iz sukoba tjelesnoga i duševnoga, aktivnoga i pasivnoga te muškoga i ženskoga načela. Ključne su joj teme ljubav i osobna sreća kao važne sastavnice ženskoga identiteta te je najviše dosege ostvarila u povezivanju »psihološke i ontološke sastavnice ljubavnog patosa« (Detoni-Dujmić, 1998), konstruirajući ženskost kroz neostvarivu čežnju za idealnom ljubavlju (Oraić Tolić, 2015).

»Ah, kakva ljubav! Gluposti, utvare! Koliko ima ljudi na zemlji koji je uopće mogu razumjeti? Malo. Vrlo malo, a kada uvide da je nisu shvatili, onda se još i osvećuju jedno na drugome. Mlate se dosadom i mržnjom.«

(»Sreća«, u izboru Sreća: izabrane novele i putopisi, 2015)

Nastavila je objavljivati u domaćim časopisima, među ostalim novelu Sreća (Republika, 1951, br. 10), s likom samosvjesne intelektualke neopterećene uzusima građanskoga damskoga ponašanja, koja karikira stereotipnu ženskost i ironizira okrenutost vanjštini (Oraić Tolić, 2015), poznate po krilatici »Žensko sam, katkad upravo do užasa žensko«. U skladu sa socrealističkim poimanjem i funkcijom književnosti Društvo književnika Hrvatske tekst je proglasilo dekadentnim i neprimjerenim prikazom koji odudara od društvene stvarnosti te ju je kanilo isključiti iz članstva, što je spriječeno reagiranjem Ivana Dončevića. Potom je objavila zbirku novela Lipe (1957; Nagrada Grada Zagreba), u kojoj je naslovna pripovijest, »kratki lirsko-pastoralni roman« (Nemec, 2003), jedno od njezinih najsnažnijih proznih ostvarenja. Raslojavanjem pripovjedačkih glasova i smještanjem statične radnje u seosku idilu u kojoj proljetne promjene korespondiraju s unutarnjom napregnutošću, uz miris lipa kao provodni motiv i »metaforu arhetipa ženskosti« (Detoni-Dujmić, 1998), propituje vrijednosne i rodne stereotipe, žensku senzibilnost i pasivnost, katkad ironijski i groteskno suprotstavljajući ih muškom imperativu aktivnosti. Kritika je djelo ocijenila kao »najljepše i najsnažnije u našoj suvremenoj prozi«, ali i iznijela optužbe za »stanovitu površnost kojoj su uzorci možda psihološki, možda u ženskoj psihi«, zaključujući da se »ženi-piscu teško otrgnuti od one narcisoidne upiljenosti u svoju ljepotu i samoobožavanja, da bi postala objektivni promatrač ljudi i događaja« (Cvitan, 1958). Njezina refleksivnost, obilježena sadržajnom statičnošću i kadšto razlomljena detaljiziranjem, opisana je kao »romantična«, »površinska« i »dekorativna« te »lirski ženstvena, s izvjesnim notama sentimentalizma i dapače sladunjavosti« (Selaković, 1958). Čvrstu kompozicijsku cjelinu ostvarila je u noveli Jugo (Hekman, 1981), u kojoj pripovjednom polifonijom uspijeva dočarati promjenjivost vanjskoga svijeta i ograničenost ljudske percepcije, implicirajući pritom premoć umjetnosti nad prolaznošću fizičke egzistencije (Detoni-Dujmić, 1998). Iako je pisala i dramske tekstove te se okušala i kao romansijerka, novela joj je ostala »jedina istinska ljubav, najsnažnije doživljena« (Hekman, 1981).

Iskorak u žanr romana

Napisala je jedan od najopsežnijih romana u novijoj hrvatskoj književnosti Luka ali ne apostol (1974), u kojem tematizira sudbinu darovita kazališnoga redatelja koji, neshvaćen u malograđanskoj sredini s kojom dolazi u sukob, nakon profesionalnih i intimnih razočaranja, rastrgan između iluzije i zbilje, izbavljenje traži u smrti. U roman su uklopljeni esejistički dijelovi o kazališnoj umjetnosti i stvaralačkoj autonomiji te se osobito detaljno razvija usporedba između teatra i bordela, u kojoj se može nazrijeti karnevaleskni pripovjedački postupak (Bremer, 2012). Kritika je prepoznala »monumentalnu epsku kompoziciju, beskompromisnu satiru, uvjerljivu psihologiju i snažnu dramatiku« (Brajdić, 1975), a dio prigovora odnosio se na pojednostavnjivanje do razine »seminarske rasprave« (Pavičić, 1974) te duljinu teksta (Alić, 1974), koja je opisana kao »nepotrebno razvlačenje tijesta jedne beznačajne duše« (Mandić, 1975). Prerađena, znatno skraćena verzija romana, nastala potkraj 1970-ih, u kojoj je pokazala »pripovjednu samokritičnost i dobar osjećaj za odmjeravanje udjela diskurzivnih i narativnih slojeva« (Detoni-Dujmić, 1998), objavljena je posmrtno, u sastavu sabranih djela (2002). U Republici su tiskani ulomci njezinih nedovršenih romana Odrešenje (1959, br. 2–3) i Zvijezde (poglavlje »Pred završetkom«, 1963, br. 2–3).

Dramski opus: »ljudske strasti se ne mijenjaju«

Autorica je poetsko-psihološke drame u tri čina Teške sjene (tiskana 1951), koja je u režiji Mirka Perkovića s uspjehom praizvedena 1950. u zagrebačkom Hrvatskome narodnom kazalištu i odigrana u toj sezoni više od 30 puta, potom u kazalištima u Splitu i Osijeku (1951) te Karlovcu (1952) i Zadru (1954); »Marija Jurić Zagorka uputila joj je nakon odgledane kazališne predstave podulje pismo puno oduševljenih pohvala« (Jurišić, 2003). Adaptiravši za scenu svoju novelu Žena teške sjene, s tragičkim raspletom tematizira položaj žene podređene muškarcu u bosanskom društvu na prijelazu XIX. i XX. stoljeća, usredotočujući se na potisnutu osjećajnost glavne protagonistice, upletene u odnos mnogoženstva. Kritika je istaknula kako je »svježim i originalnim pjesničkim jezikom« (Kukolja, 1950) likove »psihološki produbila i diferencirala u karakteru«, zamijetivši dramatiku koja je »više novelistička nego što je scenski dramska« (Stipčević, 1950), a žanrovski prijelaz suzdržano je komentiran: »nastoji pokazati u drami ono, što je već pokazala u svojim novelama« (Kovačić, 1950). Naglašeno je da treba nastaviti pisati novele te da njezinu talentu »nedostaje samo strpljivosti i ustrajnosti (a možda i čednosti), da bi se postigli još veći i ljepši rezultati« (Hergešić, 1950).

Lirska drama Veliki val (tiskana 1971), slika iz života poletne udovice okružene muškom požudom i ženskim prezirom, smještena u mediteranski ambijent (»jug na neki način valja držati ishodišnom i sveobuhvatnom ‘pozadinom’«; Kajan, 1986) te s tragičnim svršetkom, izvedena je 1966. u Zagrebačkome dramskom kazalištu. Kritika je istaknula dramsku nefunkcionalnost radnje, bez »scenske snage koja se doima gledaoca« (Batušić, 1966). Uoči premijere je, na pitanje o svojoj privučenosti dramskom žanru, istaknula kako se prava drama zasniva na strastima: »Zato Veliki val nije ni moderna, ni zastarjela drama. Ljudske strasti se ne mijenjaju« (Grgičević, 1966).

U časopisu Mogućnosti objavila je dramu Protekcionaš (1970, br. 8) s obilježjima teatra apsurda i muškim protagonistom u središtu, tematizirajući odnos umjetnika i središta moći. Na Radio-Zagrebu 1963. izvedena joj je drama Skok u tminu, u kojoj je i glumila. Pisala je i igrokaze za djecu te joj je izvedena lutkarska igra Pačić Gegan 1956. u Zagrebačkome kazalištu lutaka.

Recepcija

Okrenuta »metafizičkom feminizmu s elementima egzistencijalizma koji propituje antropološke konstante žene i ideju ljubavi« (Oraić Tolić, 2015), opisivala je tragičnu žensku sudbinu vođenu čežnjom, brak prikazujući kao negativno iskustvo, a muškarce kao poticatelje ili uzrokovatelje nesreće, s uvjerenjem o nemogućnosti istinskoga razumijevanja između muškoga i ženskoga spola, pri čemu je potonji smatrala superiornim (Hekman, 1981). Hrabra i nekonvencionalna, neuvrštena u školsku lektiru »jer je prva pisala o seksu, bludnicama i homoseksualcima« (Mustapić, 2014), nema pravih prethodnika i književnih uzora. Novija čitanja upozoravaju na to da joj je kritika gotovo opsesivno tražila slaba mjesta, pišući i izravno mizogine ocjene (Bremer, 2012).

»Uviđam da pravda ipak nije torta i da se ne može dijeliti na jednake dijelove – a važno je i tko je dijeli – pa je valjda sve zbog toga i tako se tješim… Kauboji na divljem zapadu imadu koljena na hlačama i laktove opšivene jakom kožom, valjda goveđom. Dobro bi bilo kad bi tako radile i naše žene. Barem žene književnice: čvrstu goveđu zakrpu prišiti na oba lakta. Tumačenje, mislim ne treba…«

(»Autobiografski zapis«, u izboru Sreća: izabrane novele i putopisi, 2015)

Isticala je težak položaj spisateljice u odnosu na muške kolege, navodeći kako »postoji principijelno nepovjerenje prema ženi piscu« (Hrvatski književni list, 1968). S kritičarima se nije upuštala u polemičke rasprave (»smatrala sam dovoljnim prepustiti to budućnosti, vremenu u kojem moja osoba više neće nikoga iritirati«), no u povodu recepcije svojega romana osvrnula se na »organiziranu hajku« i »napade primitivno šablonizirane kritike kojoj je jedini cilj da naprosto onemogući i dotuče« (Oko, 1976, br. 100).

»Postoji principijelno nepovjerenje prema ženi piscu. Mi smo tobože jednaki, a zapravo smo sasvim nejednaki. Mi smo samo formalno ravnopravni. Mislim da bi svaka žena pisac morala dati najmanje deset puta vrjednija djela a da od muškaraca dobije povjerenje i da joj priznaju njenu vrijednost i njeno mjesto kao nekom osrednjem piscu muškarcu.«

(Hrvatski književni list, 1968, razgovor)

Osim u nizu Pet stoljeća hrvatske književnosti (1981, knjiga 129), gdje joj je djelo tiskano u proznom izboru, posmrtno su (2002) objavljena sabrana djela u tri sveska (Kruh i zvijezde: novele; Divlji med: proza, putopisi, drame; Luka ali ne apostol). Tiskan joj je i izbor iz novela i putopisne proze, uključujući rukopise iz ostavštine (Sreća, 2015) te su se s tim izdanjima stvorili uvjeti za kritičku i književnopovijesnu revalorizaciju njezina prinosa. Kritika je istaknula kako će »novo izdanje ponukati i novo čitanje i tako, makar djelomice, ispraviti nepravdu nanesenu ovoj zanimljivoj spisateljici« (Bošković, 2003) te kako »nema više nikakvih zapreka za novo vrednovanje« (Nemec, 2015). Uvrštena je u izbore Pripovjedači Zagrebu (1965), Suvremena hrvatska novela, 1 (1971), Suvremeni hrvatski pripovjedači (1974), Hrvatska kratka priča (1994) i Svaka priča na svoj način (2006) te u Antologiju hrvatske proze, 2 (1956) i Antologiju radio-drame (1966).

Ljubica Josić