Marija Bettera-Dimitrović

Plači, tužna, samu sebe

Rođena je u obitelji Bettera, podrijetlom iz Bergama, koja je status punopravnoga građanstva Dubrovačke Republike stekla zahvaljujući njezinu djedu Pietru, trgovcu koji se oko 1610. doselio onamo. Marijin otac, pjesnik i prevoditelj Baro Bettera (član Akademije ispraznijeh) oženio se 1670. Marijom Agostini iz imućne mletačke trgovačke obitelji. Literarni afinitet pokazala su i djeca njezine mlađe sestre Pavle, Anica i Ruđer Bošković, a društveni ugled obitelji osobito je porastao nakon potresa (»Velike trešnje«) u travnju 1667, kada su obilno novčano ispomagali sugrađane. Iako najstarije dijete, kao kći zakonski nije mogla naslijediti očev posao, no baštinila je njegovu sklonost pisanoj riječi. Kao pripadnica građanske elite obrazovala se u ženskom samostanu, vjerojatno sv. Marije (Kolendić, 1955), što joj je pružilo povoljne uvjete za pisanje. Povremeno je, pretpostavlja se, boravila na ladanjskom posjedu s ljetnikovcem Beterino u Mlinima u vlasništvu njezine obitelji (Baće i Viđen, 2013).

U 18. godini (1689) sklopila je brak s 20 godina starijim Kristom Dimitrovićem (potomkom pjesnika Nikole Dimitrovića), pisarom u jednom od gospodarskih ureda Republike te pripadnikom imućne trgovačke obitelji iz Kotora. U skladu s običajima vremena, brak je bio dogovoren, te je u novu obitelj donijela znatan miraz (Kolendić, 1955). Udovica je postala u ožujku 1716. te je, prema tadašnjim patrijarhalnim zakonima, kao majka maloljetne djece dobila dvojicu skrbnika (brata te sestrina supruga) koji su upravljali njezinim pravnim i novčanim poslovima.

Od 1691. rodila je dvanaestero djece. Velik broj trudnoća i porođaja praćen je nizom tragičnih gubitaka. O majčinstvu isprepletenu bolestima i smrću (djeca, od kojih je osmero nadživjela, umirala su u tada čestim epidemijama) svjedoče i motivi oplakivanja (Plači, tužna, samu sebe), koji nisu samo odjek uobičajena elegičnog tona lirike toga doba nego i jeka zbiljske osobne nesreće. Stihovi joj se, osim kao produkt pjesničkoga umijeća, mogu čitati i kao dokument života, iako, u skladu s konvencijama kasnobarokne nabožne lirike, ostaje apstraktna i vlastitu djecu izrijekom ne spominje (Plejić Poje, 2010). Umrla je u 94. godini, imućna no bez oporuke, te je pokopana u obiteljskoj grobnici, uz supruga i djecu, u klaustru franjevačkoga samostana Male braće; grobnica nije sačuvana.

Pjesništvo i prijevodi

Stvaralaštvo joj se sagledava u kontekstu ambivalentnih političkih, duhovnih i kulturnih prilika tadašnjega Dubrovnika. Tijekom prosvjetiteljskoga XVIII. stoljeća grad stagnira, teško se i sporo oporavljajući od posljedica katastrofalnoga potresa, pa se, u promjenama nesklonoj dubrovačkoj sredini, nije ohrabrivalo književno djelovanje žena. Istodobno jača utjecaj isusovačke pastoralne i pedagoške prakse: misionarski rad Bartola Kašića, čije su prijevodne i katehetske inicijative pronašle put i do ženske publike, kao i propovjednička djelatnost Bernarda Zuzorića, stvorili su plodno tlo na kojem se moglo razviti i žensko književno stvaralaštvo (Marković, 1970). U takvim okolnostima njezini su stihovi namijenjeni jasno određenoj publici, »dumnama i obiteljskim krugovima« (Dujić, 2011).

Iako se pretpostavlja da je pisala i duhovne pjesme (koje spominju i cijene suvremenici), do danas su sačuvani samo njezini slobodni prijevodi, nastali u zrelijem životnom razdoblju. Najopsežnije među njima, djelo Sedam pjesanca o poglavitijeh sedam blazijeh dnevjeh Pričiste Bogorodice (poznato i pod naslovima Pjesni sedam varhu poglavitijieh svetkovina i Spievanje Gospi Blaženoj) slobodan je prijevod zbirke Sette canzonette in aria marinaresca sopra le sette principali feste di Nostra Signora (1738) talijanskog isusovca Girolama Torniellija. Original, koji je doživio 13 izdanja između 1738. i 1840. i bio namijenjen pjevanju na melodije tada popularnih sicilijanskih mornarskih pjesama, nastao je s nakanom da se svjetovni i često lascivni stihovi, u duhu protureformacije, zamijene nabožnima. Njezin prijevod zbog odstupanja od metričkih okvira, pojednostavnjenja izraza i sadržajnih pomaka ne odgovara modernim standardima, no u njemu se prepoznaje entuzijazam da se popularno talijansko djelo približi domaćoj publici, osobito ženskoj, kojoj talijanska literatura uglavnom nije bila dostupna. Pjesme su napisane jednostavnom naracijom i leksikom svakodnevice te prožete iskrenim oduševljenjem prema liku Bogorodice (Fališevac, 2003; Novak, 2003). Jedanaesterac (endecasillabo) izvornika prevela je trinaestercem; rukopis iz knjižnice dubrovačkoga samostana Male braće sadržava 942 stiha, dok su prepisivači u pojedinim varijantama izvorne distihe oblikovali u katrene (četverostih), što je rezultiralo s čak 1884 stiha (Marković, 1970).

Nebeska ova anđelica / jur se porodi, / koju rajska zgar desnica / k nama dovodi. / Koliko je prošlo vijeka / da te svijet čeka, / veselit se bude neka / čim te dočeka. / Nu, jesi li ti čestita, / koju uzdiše / kralj i prorok pjevajući / u glas najviše?

(Vrhu porođenja B. Djevice Marije, prema izdanju Bogorodica u hrvatskom pjesništvu, 1994)

Prevela je i dramsku poemu Pietra Metastasija La Passione di Gesù Cristo, Signor nostro pod naslovom Muka Isukrstova te se opravdano pretpostavlja da je to prvi prijevod toga talijanskog autora u hrvatskoj književnosti (Novak, 1978). Originalni oratorij (namijenjen izvedbi uz orgulje u sakralnom prostoru) preoblikovala je u jednostavnije pučko prikazanje (Marković, 1970) s likovima domaćih imena i odlika, s vjerojatnom nakanom da se uprizori u kućnom ambijentu ili u ženskom samostanu (Muraj, 2010). Odnoseći se slobodno prema izvorniku, stihove ujedinjuje u osmeračke katrene te se služi i kraćim formama (petercima i šestercima), a višestrukim spomenom majčinskoga iskustva gubitka unijela je snažnu osobnu emocionalnu notu (Stojan, 1998). Za njezin se prijevod zadugo nije znalo: rukopis popisan u katalogu knjižnice Male braće bibliografa Inocenta Čulića, za koji se drži da je bio autograf (Kolendić, 1955), izgubio se (Brlek, 1952) te su sačuvani samo kasniji prijepisi (u Arhivu HAZU-a u Zagrebu te u Znanstvenoj biblioteci i Državnom arhivu u Dubrovniku).

Historiografski tragovi i recepcija

Unatoč ograničavajućim društvenim okvirima u kojima je u to doba ženama bilo moguće djelovanje i pisanje, stekla je poštovanje suvremenika. Kroničari i povjesničari spominjali su njezinu učenost, pobožnost te privrženost djeci, ističući da je pisala nabožne i moralne pjesme (Slade Dolci, 1767; Horányi, 1792; Farlati i Coleti, 1800). U svojem povijesnom pregledu navodi je i Francesco Maria Appendini (1803), ponovivši Sladine pohvale te dodavši da su joj se sinovi »okoristili njezinim mudrim poukama i primjerima«. Šime Ljubić (1869) opisuje je kao »učenu narodnu pjesnikinju koja je ostvarila opus ćudorednih i pobožnih pjesama« te ističe učenost i sestre joj Pavle. Prvu bibliografsku obavijest o njezinu autorstvu prijevoda Metastasijeva djela donio je Ivan August Kaznačić (1859) te je uvrštena u utjecajan pregled južnoslavenskih književnosti (Šafárik, 1865).

Hodi o Ćerce, hodi Majko / hod Vjerenice, / pristolje te tvoje čeka, / hodi o kraljice! / Uzvišenoj tad u časti, / veselju i slavi, / u istočna vrata uljeze / i tuj se ustavi.

(Vrhu uzdignutja na nebesa B. D. Marije, prema izdanju Bogorodica u hrvatskom pjesništvu, 1994)

Prvi pravi recepcijski iskorak načinio je August Šenoa koji je, objavivši ulomke iz Muke Isukrstove (pod naslovom Sljepoća ljudska) u antologiji Vienac izabranih pjesama hrvatskih i srbskih (1873), donio prvo tiskano izdanje njezina djela. Njezin prepjev, koji se tada držao izvornim stihovima, Šenoa je tiskao i u Antologiji pjesničtva hrvatskoga i srbskoga narodnoga i umjetnoga (1876; pod naslovom Plač nad Jeruzolimom). U ranim književnim sintezama redovito ju se spominje u kontekstu pjesništva XVIII. stoljeća (Šurmin, 1898; Stojanović, 1900; Kombol, 1961) no valorizacija lika i djela ostaje na razini Sladine inicijalne ocjene. Prvi izvorima potkrijepljen kritički osvrt na njezin životopis i rad donio je Anton Kolendić (1955), a prvu potpuniju analizu djela Zdenka Marković (1970). Rastom zanimanja za dubrovačko XVIII. stoljeće, u našoj književnoj historiografiji dugo zanemarivano, njezin se opus ustalio kao filološki i književnopovijesni predmet (Stojan, 1998; Fališevac, 2003, 2007; Novak, 2003; Mihanović-Salopek, 2009; Muraj, 2010; Plejić Poje, 2010). Ulomci iz Sedam pjesanca (pod naslovom Anđeli uče malahnicu Mariju) objavljeni su u Zborniku stihova i proze XVIII. stoljeća (U: Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1973, knjiga 19) te je uvrštena u izbor Bogorodica u hrvatskom pjesništvu (1994) i antologiju pjesnikinja Jadranskih sirena zov (2024).

Ivana Krtinić