Jozefina Dautbegović

Formativne bosanske godine i rane zbirke poezije

Rođena je u bosanskom mjestu Šušnjari, u mnogobrojnoj hrvatskoj obitelji Krajnović, s dvije sestre i četvoricom braće, uz oca Jakova i majku Domu, rođenu Krištić. Završila je 1966. gimnaziju u Slavonskom Brodu, gdje je 1970. diplomirala hrvatski jezik i povijest na Pedagoškoj akademiji. Nakon studija radila je u Doboju 1970−82. kao nastavnica u osnovnim školama, potom je 1983−91. u tamošnjoj Narodnoj biblioteci knjižničarka i referentica za Zavičajnu zbirku. Objavljivala je pjesme u dobojskom časopisu Značenja (kojem je i glavna urednica od pokretanja 1982. do 1991), potpisujući se i pseudonimom Azra Slijepčević. Od vjenčanja s Enesom Dautbegovićem 1981. nosila je njegovo prezime.

U Doboju je objavila tri knjige pjesama. U zbirci Čemerike (1979), jedinoj tiskanoj pod djevojačkim prezimenom, već naslovom sugerira specifičnu ugođajnost i pjesme, kako ih je nazvala, »tugovanke« te tada još razmjerno nevino propituje iskustvo pamćenja rata (ciklus Dijete i rat). U stilski vrsnim pjesmama motivski najavljuje svoje buduće preokupacije (potreba za bilježenjem i analizom sitnica iz svakidašnjice, svijest o dragocjenom a nestajućem zavičajnom nasljeđu, »razgovori« s Bogom), a zahvaća i u teme kojima se poslije rjeđe vraćala, kao što su ženske društvene uloge (Noć usidjelice; Noć preljubnice; Noć bludnice). U knjizi Uznesenje (1985) poigravala se stilom narodne poezije i vezanim stihom, nastojeći, katkad humorno, oponašati stil pjesama u djevojačkim spomenarima (Nada jutru ne prašta). U zbirci Od Rima do Kapue (1990) okreće se božanskoj figuri u kršćanskome biblijskom obličju te je uvela postupak narativiziranja stiha, tipičan za njezinu zrelu fazu, a koji je već tada prepoznat kao »pričljivost, potreba za obiljem riječi« (Paljetak, 1990).

Ratna lirika

S početkom rata u Bosni i Hercegovini 1992. napustila je Doboj sa suprugom. Ostavivši prisilno dom, obitelj i svu ostavštinu, u kojoj i rukopise, u Zagrebu je isprva živjela u statusu prognanice. Zaposlila se 1993. u Hrvatskome vojnom učilištu »Petar Zrinski«, gdje radi do 1996. kao voditeljica sekcije za kulturu. I prije dolaska u Zagreb te napose tijekom 1990-ih javljala se pjesmama u hrvatskoj periodici (Republika, Forum, 15 dana, Mogućnosti, Vijenac, Zarez, Nova Istra, Europski glasnik, Književna republika).

Moramo se voljeti brzo / dok nam kosti na okupu formiraju / dopadljiv oblik / Imamo malo vremena / Između dva tuđa krika produžujemo život / zagrljajem / Poslije na improviziranom ležaju / pušimo nešto što bi trebalo nalikovati cigareti / i zaključujemo kako je snajperist sigurno / impotentan

(Ljubav u Sarajevu, u zbirci Ručak s Poncijem, 1994)

Prekretnica u njezinu stvaralaštvu pjesnička je zbirka Ručak s Poncijem (1994), koja je naišla na izrazito povoljnu recepciju (Viduka, 1995; Maroević, 1998). Iako tematizira rat i tjeskobu prognaničkoga života te osjećaj nenadoknadiva gubitka, traumatsko iskustvo posreduje ironijskim odmakom te je kao cjelina univerzalan poetski govor o emocionalnom i spoznajnom prihvaćanju rata kao neizbježnoga dijela ljudskoga postojanja. Teme rata i prognaništva temelj su na kojem je gradila širi egzistencijalni okvir, unutar kojega propituje granice individualnoga gubitka i kolektivne patnje. Za razliku od uobičajena diskursa ratnoga pisma, njezin lirski subjekt lišen je patetike i želje za osvetom te nastoji razumjeti Drugoga i pronaći etičku ravnotežu u vremenu obilježenom neprijateljstvima i netrpeljivošću. U tom su duhu njezine antologijske pjesme Domovina u koferu te Dva ručka, u kojoj razvija, ironijski i gorkohumorno, motiv Poncija Pilata kao »uhranjena prokuratora, ne bez izvjesnog šarma«, dok je lirski subjekt »tako mršav da je kroz tijelo prolazila čak i svjetlost«.

Božja televizija: između Boga i svemoguće tehnologije

Od 1996. do kraja života (bolujući od lupusa, umrla je naglo, od srčanoga zatajenja) bila je arhivistica-dokumentalistica u Muzejsko-dokumentacijskome centru (MDC), gdje je sređivala arhivsku građu vezanu uz djelatnost hrvatskih muzeja nakon 1945. te rad MDC-a za Domovinskoga rata. Osmislila je 2002. vrijedan Personalni arhiv zaslužnih muzealaca (nazvala ga je »muzealiziranje muzealaca«) s ciljem prikupljanja podataka o životu i radu muzejskih stručnjaka i stručnjakinja. S njima je vodila intervjue objavljene u časopisu Informatica museologica (kojem je 1998–2000. bila glavna urednica), na temelju kojih su sastavljene njihove biografije na mrežnim stranicama MDC-a (Zgaga, 2008).

Afirmiravši se kao jedna od najvažnijih suvremenih pjesnikinja ratnoga pisma, u sastavu kojega je njezin ironijski glas bio iznimka, širok povoljan odjek imala je i zbirka Božja televizija (2001), tipična »milenijska« knjiga, koja se bavi u to doba aktualnom rastućom sviješću o sve nejasnijim razlikama između medijske slike stvarnosti i stvarnosti same. Subjekt u zbirci odbija prolazne trendove i medijske obmane, nastojeći s čitateljem komunicirati jednostavno i relaksirano. Ispod slojeva komunikativnosti i dijalogičnosti ipak jasno proviruju znakovi egzistencijalnoga eskapizma: »bježi od klopki rata i klopki govora o njemu« (Bagić, 2002). U zbirci je bjelodano tko je Bog: personalizirano kršćansko božanstvo, djelatan Svemogući s kojim se svakodnevno komunicira, pa i prepire. Do krajnosti je antropomorfiziran (Jedan prilično dobronamjeran Bog) i individualiziran kao karakter: nagluhi »starček« koji sjedi pred »Božjim televizorom« na kojem gleda isječke čovjeku poznata svijeta, dokoličari i nevoljko upravlja daljinskim uređajem, odustajući od intervencije u svijet koji je stvorio. U cjelini zbirka razvija tezu da ni Bog (čije je postojanje neupitno) ne može iskorijeniti zlo i kaos, kojima je uzrok, osim rata, i otuđenost u kontekstu medijskoga i tehnološkoga obrata. Dio je kritike u prisnom, ali kritičkom odnosu s Bogom prepoznao odnos artikulirana ženskoga glasa prema toposu egoistična muškarca (Šalat, 2011).

Pjesme i proza stvarnosne fenomenologije

Zbirkom Prizori s podnog mozaika (1997) udaljuje se naoko od ratne tematike i vraća se, u ranim pjesmama manifestiranom, bilježenju svakodnevnih situacija, očitujući potrebu za prepletanjem fizičkoga i metafizičkoga, konkretnoga i duhovnoga (Mrkonjić, 1998). Zbirka je koncipirana kao niz »prizora« iz života, koji neizravno bilježe sjećanje rata, poput pjesme o ženi u crnini koja na ulici čita popis nestalih i poginulih u Vukovaru (Prizor s Ilice), dok u Prizoru koji bi trebao zvučati utješno kao da svodi račun s vlastitom traumom (Meni se zapravo ništa nije dogodilo / uspjela sam izići iz grada prije nego što su zarobili moju žutu svilenu košuljicu); napose je povoljno ocijenjena njezina sposobnost da realije obogati aurom spiritualnosti (Čulić, 1998). Knjigom Vrijeme vrtnih strašila (2004) potvrdila se kao važan glas tada dominantne narativne stvarnosne poezije, s odlikama sižejnoga pisanja dugim, tzv. kazivačkim stihom, što joj je donijelo oznaku »pripovjedača pjesama« (Donat, 2001) te je bilo ocijenjeno i kao »nedorečen pokušaj objektivnosti« (Pavličić, 2008). Oslonjena na koncepciju karikirana realizma, spajala je stvarnosnu liriku s motivima koji su humorno univerzalni (Tko još rado poziva siromašne tetke u svatove; Ona više ne voli posao koji radi), ali i nastavila dijalog s Bogom, zamjerajući mu neodgovornost prema vlastitoj kreaciji (Dijalog koji je ustvari monolog). Iako većina pjesama nema izravne veze s ratom, zamijećeno je da su »nastale u njegovoj gustoj, dugačkoj sjeni« (Čulić, 2005).

U knjizi Čovjek koji je kupovao kuću (2006) okupila je kratke priče, koje su motivski i izvedbeno vrlo slične njezinim »pjesmama-prizorima«: temelje se na fragmentima urbane svakidašnjice, susretima i dijalozima koji imaju notu humornoga, s diskretnim slojem fantastičkoga i spiritualnoga; u naslovnoj priči formalni razgovor »čovjeka koji je kupovao kuću« s »čovjekom koji je prodavao kuću« isprekidan je iznenadnim upletanjima onostranoga.

Recepcija: »Dubok i težak prinos«

Znatan iskorak u recepciji omogućilo je izdanje izabranih pjesama Različite ljubavi (2004). Iako i dotad vrednovana afirmativno (Benčić-Rimay, 2001), tom knjigom ulazi u antologijski krug suvremenoga hrvatskoga pjesništva (Mrkonjić, 2005). U pogovoru izdanju (Benčić-Rimay, 2004) ponuđeno je sintetsko čitanje njezina poetskoga pisma kao spoja refleksivne i egzistencijalističke poetike unutar kojega se miješaju sklonost groteski, ironiji i humoru s traumatskim temama najdublje introspekcije (rat, izbjeglištvo, siromaštvo), uz naglašeno religijsko iskustvo. U cjelini je njezin opus prepoznat kao dio pozitivna pomaka koji su donijeli autori iz Bosne i Hercegovine (Antić, 2004), »dubok i težak prinos« (Maroević, 2004) te odmak od klišeja i »primjer onog najboljeg što se moglo dogoditi hrvatskom pjesništvu« (Živoder, 2006–07). Kod širega čitateljstva najviše su odjeka imale pjesme u kojima očituje zavičajnu nostalgiju (Zadnja bosanska zima; Posadili smo vrt pa otišli). Dio kritičara fokusirao se na manje eksponirane, a potentne dijelove opusa i biografije, zamijetivši prigušenu obradbu klasična motiva muško-ženske ljubavi (Čorak, 2004), sličnost sa spiritualnošću Nikole Šopa (Donat, 2001; Visković, 2006), ironiju kao glavno gradbeno načelo (Lemac, 2011) i elegičnost kojom očituje stalnu melankoliju (Pranjić, 2019); pisalo se i o (ne)snalaženju u zagrebačkoj sredini, kao i o okolnostima i mogućnostima međunarodne recepcije (Gudžević, 2023). Osobit prinos recepciji dala je Naida Mujkić (2011) čitanjem njezina opusa iz vizure diskursa tijela, stavljajući naglasak na humorno poigravanje stereotipima o ženskosti (Tjelovježba; Šminka I; Šminka II; Cipele od prave zmijske kože).

Molila sam se nije da nisam / ne baš prečesto ali uvijek kada me je bilo strah / Redovito sam ustupala mjesto starijem / Poštovala oca i mater / hranila sam ptice na prozorskom limu / Klonila sam se svih sedam smrtnih grijeha / svakoga posebno (koliko sam mogla) / Dobro sam se slagala sa svim tvojim stvorenjima / Vješto sam izbjegavala kušnje koje si mi / često podmetao / Namjerno sam se budila usred sna / koji tebi nije po volji / A koliko sam se puta samo povukla / kad sam vidjela tvoj uzignuti kažiprst / u nekoj od crkava u koje sam zalazila / Nikom nisam rekla ni / crne ti oči u glavi / Što ti bi odjednom / kakvo to povećalo držiš u ruci / iznad moga čela

(Prizor ispod svete slike, prema izdanju U sjeni transcendencije, 1999)

Zbirke su joj prevođene na talijanski (La televisione di Dio, 2009; Il tempo degli spaventapasseri, 2022). Uvrštena je u niz hrvatskih (Rušenje orfičkog hrama, 2006; Svaka priča na svoj način: hrvatska ženska kratka priča, 2006; Odjeci đulabija, 2009; Drugom stranom: antologija suvremene hrvatske stvarnosne poezije, 2010; U nebo i u niks, 2010) i stranih antologijskih izdanja (Żywe źródła, 1996; Exclamations, 2001; E dopo di noi resta l᾽amore: antologia della poesia croata contemporanea, 2014). I u Bosni i Hercegovini dijelom je poetskoga kanona (Antologija bosanskohercegovačke poezije XX vijeka, 2000; Da je barem devedeset treća: decenija i po bosanskohercegovačkog pjesništva, 2009) te su joj posmrtno tiskani izbori iz djela (Zadnja bosanska zima, 2013; Pjesme, priče, 2017). Posvećen joj je znanstveni skup Zadnja bosanska zima, održan u Tešnju 2013.

Tea Rogić Musa