Zofka Kveder

Ljubljana i Prag: književni početci – kraće proze

Potječe iz slovenske obitelji niže srednje klase; otac Janez bio je pomoćni kondukter na željeznici i općinski službenik, a majka Neža (rođena Legat) kći zemljoposjednika iz Kranja. Zbog očeve sklonosti piću i poteškoćama u službi obitelj je bila prisiljena na česte selidbe, uglavnom po Kranjskoj. Sve teže životne okolnosti – strogo patrijarhalno okruženje i majčina beskompromisna religioznost − utjecale su na razvoj njezinih ranih sentimenata, osobito na odnos prema ženskome pitanju, kojemu je posvetila središnji dio književnoga i javnoga rada.

Školovala se do 1893. kod uršulinki u Ljubljani, potom se zaposlila kao pisarica u odvjetničkom uredu u Kočevju te u Ljubljani, no svjesna karijerne besperspektivnosti bez višega obrazovanja, od 1899. posjećuje sveučilišna predavanja u Bernu, Münchenu te u Pragu. Ondje se nastanila 1900. s tadašnjim zaručnikom a potom suprugom, liječnikom i modernističkim piscem Vladimirom Jelovšekom s kojim je imala tri kćeri: Vladimiru, Mašu i Miroslavu. Ženski identitet, tjelesnost i društveni položaj razmatrala je lapidarno u zbirci nenaslovljenih proznih crtica Misterij žene (1900), pisanih u Pragu pod utjecajem tada vrlo progresivnoga slovenskoga modernizma (Sablić Tomić, 2007). Već u tim ranim djelima naziru se obilježja njezina kasnijega proznoga stvaralaštva: kratke deklamatorne rečenice, onirični prizori, fenomenologija ženske svakodnevice, minuciozno seciranje duševnih stanja, intimističke sanjarije te njezino najpostojanije poetičko svojstvo – pasatistički sentiment prema ženskoj potlačenosti, kojoj će se ustrajno suprotstavljati. Kritika je primila knjigu razmjerno dobrohotno, primijetivši s ponešto ironije da njezine crtice ostavljaju »prijatniji i skladniji utisak negoli ‘Simfonije’ Vladimira Jelovšeka, komu su posvećene« (Hranilović, 1900), a uočen je i aktivistički ton: »to nije umjetničko djelo, to su pokretalačke ideje« (Milčinović, 1900). Novija kritika u zbirci prepoznaje fluidnost u poimanju ženskoga identiteta (Sablić Tomić, 2004) i kasniju glavnu preokupaciju, odnos žena–muškarac–društvo (Petrač, 2014). U predgovoru svojoj zbirci kratkih proza Odsevi (1902) istaknula je: »Ja mislim da i srce i razum imaju jednako pravo pa sad ideje, sad čuvstva prevladavaju u našoj duši i po tome se ravnam«. Ta ishodišna, nerijetko i nepomirljiva ambivalencija između emocionalnih, često eteričnih nagnuća i oštre, racionalne analitike kojom pristupa svijetu oko sebe obilježuje u cjelini njezino prozno, dramsko i novinsko stvaralaštvo.

Tijekom praških godina objavila je i zbirku pripovijedaka Iz naših krajev (1903), izraženoga socijalnog senzibiliteta za novonastajuće kapitalističke odnose u pretežno ruralnim južnoslavenskim krajevima. Iako se u interpretacijama isticala dominacija naturalističkih elemenata (Detoni Dujmić, 1998; Štuhec, 2008), zbog njihovog prepletanja s preciznim psihološkim nijansiranjem, stvorila je složenu mrežu socijalno profiliranih likova, koji se ne svode na determinističke tipove. Sućut s potlačenima, osobito ženama, razumijevanje oporih uvjeta i klasne eksploatacije postaju provodni motivi njezina opusa.

Digitalna knjižnica Slovenije – dLib.si

Djelovanje u Zagrebu i prozni vrhunci

Od 1906. djelovala je u Zagrebu; od 1914. u drugom je braku, s publicistom i političarom Jurjem Demetrovićem. U krugu njegovih poznanika upoznala je u proljeće te godine Dimitrija Tucovića, srpskoga političara, projugoslavenskoga socijalista, koji je usmjerio njezinu političku orijentaciju te ju potaknuo na putovanje Balkanom (današnjom Srbijom i Sjevernom Makedonijom) radi sakupljanja građe o teškom socijalnom položaju žena (Mihurko Poniž, 2003). U romanu Njeno življenje (1914), demonstriravši umješnost u dugoj pripovjednoj formi, prikazala je tešku sudbinu junakinje i njezine patrijarhalne obitelji. Kritika ju tom prigodom ocjenjuje kao »potpuno savremenu i aktualnu« autoricu (Radošević, 1914), a dio novije recepcije neutemeljeno čita roman kao autobiografski (Detoni Dujmić, 1998). Eksplicitni prizori bijede i emocionalno distanciran prikaz infanticida te samoubojstva kao svjesne odluke moralno poražene protagonistice prepoznati su kao tematološki iskorak u prozi modernizma (Borovnik, 2007).

Nakon antiratnih Jedanaest novela (1913), nadahnutih stradanjima tijekom balkanskih ratova (»Smrt mladoga Jovana«; »Poslije boja«), u kojima se javljaju naznake ideološkoga diskursa u duhu jugoslavenskoga nacionalizma, započela je rad na epistolarnome ljubavnom romanu Hanka (podnaslovljen Ratne uspomene, 1918). Naslovna junakinja, Poljakinja (vjerojatno zbog izbjegavanja izravnih jugoslavenskih referencija), udana je za hladna i proračunata Nijemca (njih su dvoje utjelovljenje sukoba »germanske« i »slavenske« duše), živi zarobljena u nesretnom braku s djecom, a pisma, posložena kao dnevničke bilješke, tobože upućuje na ratište (imaginarnom) ljubavniku Kazimiru Staszyńskom. Roman donosi za to doba inovativnu žensku perspektivu rata kao spoj intimnoga pisma te dokumentarnoga i esejističkoga diskursa. Bio je istodobno i svjetonazorski radikalna provokacija s obzirom na to da mu je glavna protagonistica neovisna intelektualka koja u ekstenzivnim digresijama donosi razmatranja o rodnoj podjeli rada, zakonskoj nejednakosti žena, utjecaju fizičke boli na formiranje osobnosti, nacionalnim karakteristikama, eutanaziji. U ekspresionističkom stilu roman je premrežila prostorno i vremenski preciznim i potresnim opisima užasa rata, ranjeničke agonije i disfunkcionalnog sustava skrbi, što upućuje na savjestan pristup akutnim društvenim problemima, ali i na sustavno istraživanje koje je prethodilo pisanju. Dok je intimističke crtice i aktivističke zagovore emancipacije u prijašnjim prozama kritika tolerirala, filozofske opservacije o naravi rata i srodnim »velikim temama« nailaze na otpor i omalovažavanje, jer su se smatrale nepriličnima ženskom pisanju. Dio prvih kritičara ironijski je komentirao njezinu emancipiranost, ocijenivši djelo kao »plačljivi roman« i »ponavljanje Nietzschea, Strindberga« (Kašanin, 1918). Detaljnu analizu donosi studija Stanka Koraća (1972), koji ga uzima za primjer društvenoga romana, no u cjelini ocjenjuje kao »apstraktnu knjigu« koja obiluje stereotipima, osobito rodnima i nacionalnima. U novije doba čitan je kao korak prema nihilizmu, čime je relativiziran potencijal njegova društvenoga radikalizma (Nemec, 1998), a uočeni su, u blago ironijskom ključu kojim se aludira na njezinu osobnu traumu, i autobiografski motivi: »kako proizlazi iz romana, muškarac ne bi smio biti pijanac« (Kovač, 2005).

Feministički aktivizam; svjetonazorski putovi i stranputice

Bila je politički i feministički osviještena novinarka te aktivna i polemična urednica; pisala je na njemačkom, češkom, slovenskom, hrvatskom i srpskom jeziku, objavljujući i pod pseudonimima (Milena, Kopriva, Modroslava, Zofija, Poluks, Grabovska, Janja Legat). U tršćanskom listu Slovenka, prvome na slovenskom jeziku koji je pratio ženski pokret, člankom »Kaj hočemo?« (1900, br. 10) zahtijeva poštovanje ženskoga integriteta borbeno zagovarajući nužnost ravnopravnosti spolova (Štuhec, 2008). Uređivala je 1904−14. list Domači prijatelj (izlazio u Pragu na slovenskome), specifičan po pismima čitateljica i čitatelja, na koja je revno odgovarala (Svirčev, 2015). U listu Agramer Tagblatt bila je 1907−17. urednica tjednoga podlistka namijenjenoga ženama Frauenzeitung; u članku »Die Role der Frau in der Kunst« (1916, br. 242) prepoznata je njezina pionirska uloga u osporavanju mizogina likovnokritičkoga diskursa (Šeparović, 2018). Pokretačica i urednica mjesečnika Ženski svijet 1917–20 (od 1918. nosi naziv Jugoslavenska žena), u prvom broju manifestno je objavila inačicu svojeg ranijega članka »Što hoćemo?«. Oslonjen na tradiciju ženskih listova prije Prvoga svjetskoga rata, bio je to jedini list toga doba koji je uređivala žena, u kojem su većinu priloga pisale žene te je izravno promicao žensko autorstvo. Svoj je feministički program tijekom vremena sve više artikulirala u nacionalističkome ključu, odredivši jugoslavensku ženu kao nositeljicu razvoja novonastajuće države, što je dio suvremene kritike prepoznao kao »žrtvovanje feminizma i socijalizma novoj ideologiji« (Badurina, 2009). Osim afirmacije ženskih književnih i aktivističkih glasova, časopis je figurirao i kao tribina za širenje jugonacionalističkih ideja, uperenih kritički prema Talijanima i njihovim teritorijalnim zahtjevima, te prema Židovima koji navodno nanose štetu interesima jugoslavenske države. Ambivalentan odnos sa zagrebačkom sredinom zaoštravao se u godinama poraća, osobito u svjetlu njezine kritičnosti prema politici Stjepana Radića: »mene su u Zagrebu samo ‘kritizirali’, nikada me nisu hrabrili« (Tucovič, 2006).

»I mi žene osjećamo se jedno s narodom našim i njegovom borbom, osjećamo se jedno sa svim plemenitim idealima čovječnosti i čovječanstva, koji pokreću ljudski rod. Ali kao žene imamo još i posebnih svojih zahtjeva i želja. Oj, davno je to bilo, kad je žena smjela da sanja samo o ljubavi i porodičnoj sreći! Romantično trubadurstvo imalo je svoje doba i svoje društvene prilike. Danas je drugo vrijeme.«

(»Što hoćemo«, u: Ženski svijet, 1917)

Kritičnost prema Krležinu časopisu Plamen pokazatelj je njezina razlaza s vlastitim poetičkim izvorima, ponajprije s ekspresionizmom. Polemiku je započela člankom »Miroslav Krleža, njegovi trabanti i njihov Plamen« u Jugoslavenskoj ženi (1919, br. 5), u kojem filozofski informirano i analitički trezveno Krleži zamjera antiesteticizam, korozivni kriticizam koji prepoznaje kao bitno obilježje njegova stila, i mizoginiju, prokazujući njegovu sklonost da žene opisuje kao svetice ili bludnice (Grgić, 2011). Redakcija Plamena reagirala je nepotpisanim kratkim satiričnim komentarom pod nazivom »Na adresu gđe Kveder«, a glumac i redatelj Tito Strozzi oglasio se zasebno dijaloškom satirom u kojoj ju je nazvao »degeneriranim falsifikatom dame« i »ubojicom ideala žene«, pritom Ženski svijet opisavši kao »mjesečnu bolest jugoslavenske žene« (Plamen, 1919, br. 11).

»Molim vas, nemojte dopustiti, da smalakšem u borbi za vaša i svoja prava, za vaše i moje ideale. Ako budemo složne, bit ćemo jake, pa i vaš i moj rad ne će biti uzaludan i bez koristi, ni za nas žene, a niti za narod naš, za cijelo čovječanstvo, kojega mali živi dio smo i mi. A sada na rad, na rad! Na djelo!«

(»Što hoćemo«, u: Ženski svijet, 1917)

Smrt najstarije kćeri Vladimire (Vladoše), tada studentice u Pragu, 1920. od španjolske gripe, koju je kao djevojčicu prikazala kiparica Mila Wod (Škrinjarić, 2004), duboko ju je obilježila. Potaknula je izlaženje Almanaha jugoslavenskih žena (1921), uredila ga i u njemu objavila ratnu crticu »Iz strašnih i herojskih dana«, napis u čast spisateljice Milke Pogačić i ciklus crtica »Tužaljke«, u kojima razvija već zarana načetu fenomenologiju ženske, ovdje napose majčinske boli, pridajući svojim ženskim likovima društveni i ideološki značaj. Polemične javne reakcije na politički angažman drugoga supruga te javna osporavanja njezina jugoslavenskog aktivizma stvaralački su je vodili u smjeru melankolična pasatizma. Objavila je posljednju zbirku novela i crtica Po putevima života (1926), u kojoj nekadašnji virulentan vitalizam zamjenjuju rezignacija i fatalističko stajalište o ženskom usudu. Prijašnje dosljedno zastupanje »mogućnosti izbora, osnaživanje žene da rodni identitet nije datost i gotovost, već prostor autorskih intervencija« (Svirčev, 2015) kopnilo je pred bremenom nametnutih patrijarhalnih stega. Umrla je naglo, službeno od »srčane kapi«, iako su se spominjali dugotrajna bolest (Marković, 1926) kao i sumnje na samoubojstvo trovanjem (Petrač, 2014). Neposredno nakon smrti objavljene su joj zbirke crtica o kćerima Vladka in Mitka (1927) te Vladka, Mitka in Mirica (1928).

Avangardna dramatičarka

Od samih početaka pisala je drame (zbirka od šest jednočinki Ljubezen, 1901; drama u četiri čina Amerikanci, 1908) kroz koje politički progovara. Drama Arditi na otoku Krku (1922; pod pseudonimom Dimitrije Gvozdanović) utemeljena je na stvarnom događaju iz 1920. kada su se Krčani s uspjehom pobunili protiv talijanske vlasti. Riječ je o aktivističkom pokliču jednostavne dramske kompozicije, namijenjenomu buđenju protutalijanskih osjećaja među južnoslavenskim pukom na Jadranu, kasnije ocijenjenome kao »dramski govor motiviran ideološkim određenjima« (Bošković, 2007). Znatno je kompleksnija dvodijelna drama Unuk Kraljevića Marka (1922), epskih ambicija, u kojoj se od nekadašnjega pacifizma okreće eksplicitnom zagovoru militarizma kao jamca očuvanja države, pri čemu perpetuira pučke mitove (majka kao ideal žene). Dio ih je kritike proglasio »dvjema skandaloznim političkim dramama kojima je platila dug svojim ideološkim zabludama« (Detoni Dujmić, 1998). Avangardno iskoračivši u političku sferu, služeći se modernističkim umjetničkim postupcima i dokumentarnom građom te pišući jezično i stilski specifično (hrvatsko-srpskim s mnogo slovenizama) sa svrhom narušavanja realističke dramske fakture, ostvarila je izvoran prinos u dokudramskome pismu. Drame su joj potpunije teatrološko tumačenje dobile tek u novije doba (Kermauner, 2003). U povodu 10. obljetnice izgradnje nove zgrade zagrebačkoga HNK-a izvedena joj je 1905. drama Tuđe oči u režiji Josipa Bacha (skupa s Venus victrix Milana Begovića).

Prijepori u recepciji

Zbog prevladavajućih formalističkih stajališta o autonomiji književnosti, njezino politički intonirano djelovanje onemogućilo je primjerenu evaluaciju te su ekspresionističke i avangardističke dimenzije njezina proznoga i dramskoga pisma tek u novije doba prepoznate u književnopovijesnoj i teatrološkoj literaturi (Hećimović, 1968; Kermauner, 2003; Kovač, 2005). Pripada joj istaknuto mjesto u dijakroniji slovenske književnosti prve polovice XX. stoljeća, isprva zahvaljujući istraživanjima Marje Boršnik (1962), te kao prozaistici koja je inaugurirala pripovjedno inovativne reprezentacijske modele žene (Mihurko Poniž, 2003) i prvoj promotorici ženskoga profesionalnog pisanja (Dović, 2008). Prva je žena čije je djelo objavljeno u kanonskoj ediciji Zbrana dela slovenskih pesnikov in pisateljev (2005). Slovensko-hrvatska zbirka crtica Iskre (1905) označila je promjenu u javnoj percepciji te je, osim kao slovenska, od tada prepoznata i kao hrvatska prozaistica (Detoni Dujmić, 1998). Podvojenost njezina položaja između slovenske i hrvatske književnosti sistematizira se, ali i preispituje u novijim analizama kanona (Latković, 2018). U ljubljanskoj Narodnoj i sveučilišnoj knjižnici čuva joj se rukopisna ostavština, a Gradska knjižnica 2026. priredila joj je izložbu u povodu stogodišnjice smrti. Po kćeri Miroslavi baka je koreografkinji Tihani Škrinjarić i spisateljici Sunčani Škrinjarić te prabaka književnici Sanji Pilić. U povodu 100. obljetnice smrti slovenska je vlada 2026. proglasila godinom Zofke Kveder.

Goran Pavlić