Anka Martinić

Školovanje i usavršavanje u primijenjenoj umjetnosti

Osnovno obrazovanje stekla je u rumunjskom gradu Brăili 1895–1903, u regiji Dobrudža, gdje joj je otac Ljudevit službovao kao pomorski kapetan, namještenik Europske komisije za Dunav (Martinić, oko 1947). Majka joj je Ana iz bakarske plemićke obitelji Paravić, kći Romualda, ravnatelja bolnice za liječenje škrljevske bolesti (endemska vrsta sifilisa) u Kraljevici; baka po majčinoj strani potjecala je iz plemićke obitelji Zmajić. Došavši u Zagreb, polazila je ženski odjel za crtanje i umjetni obrt Obrtne škole 1905‒08, a zatim 1916‒20. Višu školu za umjetnost i umjetnički obrt (danas Akademija likovnih umjetnosti), gdje joj je Olga Höcker predavala pismo i paleografiju. S prve godine studija (1917) potječe i nekoliko školskih radova: mrtva priroda u akvarelu i dva sumarno izvedena crteža akta djevojčice s tečnom obrisnom linijom, jedan u profilnom kontrapostu, a drugi en face (čuvaju se u Zbirci Kovačić-Mihočinec). Studirala je slikarstvo u klasi Bele Čikoša Sesije, s kojim je surađivala pri uređenju palače u Opatičkoj 10, sjedišta Odjela za bogoštovlje i nastavu (danas zgrada Hrvatskog instituta za povijest), oslikavši, zajedno s Marijanom Belošević, četiri »romantičarske vedute« u Pompejanskoj sobi (Maruševski, 2002).

Kao državna stipendistica usavršavala se 1921–23. u primijenjenoj umjetnosti s naglaskom na opremu knjiga i grafičko oblikovanje (Martinić, oko 1947). U Pragu je polazila odjel za umjetničko knjigoveštvo na grafičkoj školi (Kassowitz-Cvijić, 1925), a u Beču na umjetničko-obrtnoj školi (zajedno s Terezom Paulić) odjel za rad u plemenitim metalima, emajlu i koži, oslikavanje keramike i izradbu knjižnoga uveza te kolegije iz arhitekture kod Josefa Hoffmanna i ukrasnog pisanja kod Rudolfa von Larischa (Magaš Bilandžić, 2015). Ondje je usvojila načela rada Bečkih radionica (Wiener Werkstätte), ključnog pokreta u razvoju modernog shvaćanja oblikovanja uporabnih i dekorativnih predmeta te njihove važnosti u estetizaciji svakodnevice. Polazila je i umjetničku akademiju u Leipzigu, gdje se tradicija umjetničkog uveza knjiga njegovala u okviru Visoke škole za grafičku i knjižnu umjetnost.

Oprema knjiga i djelovanje u okviru udruženja »Djelo«

Nakon povratka u Zagreb 1923, pridružila se udruženju za promicanje umjetničkoga obrta »Djelo«, osnovanom na poticaj Tomislava Krizmana. Sudjelovala je 1925. na osnivačkoj skupštini te je izabrana za članicu Nadzornog odbora toga udruženja koje je, vođeno načelima Bečkih radionica, zagovaralo demokratizaciju umjetnosti i ekonomsku dostupnost estetski oblikovanih uporabnih predmeta, djelujući s ciljem aktiviranja domaće proizvodnje i propagiranja nacionalne kulturne baštine (Magaš Bilandžić, 2019). Specijaliziravši se u opremi knjiga, izradila je veći broj rješenja uglavnom prema vlastitim nacrtima. Poznavanje cjelovitog postupka izradbe knjige kao umjetničkoga predmeta odaje povezanost njezina rada s idejama britanskoga pokreta Arts and crafts, koje su u tiskarstvu primjenjivali William Morris i Thomas James Cobden-Sanderson: »Oni su položili temelje današnjoj renesansi knjige i uvjerili, da svaki umjetnik mora biti obrtnik, svaki se obrtnik mora odgojiti za umjetnika« (Frangeš, 1923).

Najpoznatija je njezina u potpunosti autorska oprema knjige kajkavskoga pjesnika Dragutina Domjanića Kipci i popevke (1922): izabrala je i ručno izrezala papir, osmislila meki uvez s vrpcama te pismo, ručno ispisavši tekst knjige (crnom bojom) i ukrasne inicijale (crvenom). U dekorativnim rješenjima, uz sklonost linearnomu, rukovodila se tada aktualnom estetikom neogotike. Istaknula se radom na raskošnoj spomen-knjizi Tomislav – prvi kralj Hrvata Vjekoslava Klaića (1925) u povodu obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva (Jareb, 2017); u suradnji (O. Höcker oblikovala je slova i ukrase, a Ivo Kerdić metalni okov i reljef na naslovnici) dizajnirala je kožni uvez knjige i drvenu kutiju čistih linija iznutra obloženu baršunom. Oblikovala je i knjigu doktora znanosti Zagrebačkoga sveučilišta 1921–26. s omotom »iz kože sa upaljenim filetama i grbom u zlatotisku«, a »na zlatorezu cizelirani je ornamenat« (Frangeš, 1923).

Hrvatski povijesni muzej, Zagreb (HPM/PMH-18949/74)

Velik dio njezinih radova izgubljen je ili nepoznat, no o njihovoj brojnosti svjedoče podatci iz tiska i kataloga izložbi. Za jedno od izdanja spjeva Smrt Smail-age Čengića Ivana Mažuranića izradila je pismo koje »imade nješto monumentalnoga i odgovora ozbiljnosti sadržaja« (Frangeš, 1923), a osim oblikovanja uveza, knjigu je vjerojatno i ilustrirala (Petteys, 1985). Spominju se i »lijepo uvezana literatura o samom Zagrebu« koju je »s ukusom sprovela« (Matasović, 1925), uvez Misala za oltar blaženoga Nikole Tavelića (Harambašić, 1936), uvezi u kojima je rabila dekorativni »škrobov papir (Kleisterpapier) ili kazagen papir«, te da je s izrazitim ukusom i dekorativnim osjećajem »Homeru dala omot iz kože sa čakanovanom klasičnom figurom, Tagori crvenu antilop kožu« (Frangeš, 1923).

Arhiv Sveučilišta u Zagrebu (HR-UNIZG-6); foto: Leon Ginder

Ilustracije i grafički dizajn; sudjelovanje na izložbama

Izvela je mnogobrojne povelje i spomenice, među kojima se ističe diploma na pergameni uvezanoj u kožu, ukrašena hrvatskim grbom i pleterom, koju je Hrvatski liječnički zbor 1940. dodijelio hrvatskom nobelovcu Lavoslavu Ružički (Tomas, Jukić i Hubalek, 2018). Spominjalo se da, poput srednjovjekovnih redovnika, s ljubavlju i razumijevanjem slika slova, inicijale i ex librise (Borko, 1923; Ašičeva, 1923). Radila je i u koži i emajlu (Ašičeva, 1923; Grgašević, 1926), a u Zagrebu je 1920-ih, zajedno s T. Paulić i Zdenkom Pexidr-Srića, sudjelovala u osnivanju Teatra marioneta (Petteys, 1985).

Priredila je 1923. dvije izložbe s T. Paulić: u zagrebačkom Salonu Ullrich i u Mariboru, gdje im se pridružila i Nasta Rojc. Iako je 1927. osnovan Klub likovnih umjetnica, nije s njima mogla izlagati jer je »Djelo« svojim članicama zabranilo pristupanje tomu ženskom likovnom udruženju. Osim na izložbi »Djela«, gdje je 1927. izložila knjige i tri torbe (Jiroušek, 1927), sudjelovala je i na mnogobrojnim važnim međunarodnim izložbama. Na izložbi dekorativnih umjetnosti i moderne industrije u Parizu (1925), ključnoj za afirmaciju primijenjenih umjetnosti i modernog dizajna, izložila je drvenu škrinju obloženu kožom, spomen-knjigu Tomislav i više različitih uveza knjiga. U predgovoru kataloga francuski povjesničar umjetnosti Gabriel Millet ustvrdio je da upravo Zagreb, na prostoru tadašnjega Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, predvodi u umjetničkom obrtu, zbog duge tradicije narodnog stvaralaštva i spremnosti suvremenih umjetnika da usvajaju nova načela i tehnike (Millet, 1925). Svoj je rad predstavila i na međunarodnim izložbama: Izložbi knjižne umjetnosti u Leipzigu (1927), Izložbi tiska u Kölnu – PRESSA  (1928) i Svjetskoj izložbi u Barceloni (1929).

Rad u Patološko-anatomskome zavodu Medicinskoga fakulteta u Zagrebu

Prvotna je namjera uprave zagrebačke Akademije, koja je posredovala u stipendiranju Anke Martinić i T. Paulić za usavršavanje u Beču, bila da se nakon povratka ondje zaposle kao predavačice u pojedinim granama primijenjenih umjetnosti, no promjenom uprave i organizacije ustanove (na inicijativu Ljube Babića i uz pristanak dekana Ivana Meštrovića) od toga se odustalo (Magaš Bilandžić, 2015).

Kao slobodna žena bez muža, nastojeći se snaći u životnom prostoru ograničenih mogućnosti u ekonomski i politički nesigurno međuratno doba, zaposlila se 1923. kao crtačica u Patološko-anatomskome zavodu Medicinskoga fakulteta u Zagrebu (danas Zavod za patologiju), gdje je radila sve do umirovljenja 1952. Sudjelujući u priređivanju mnogobrojnih stručnih medicinskih izdanja, usavršila se u znanstvenome mikroskopskom i makroskopskom crtanju (Patoložko-anatomska sekcija i temelji diagnostike na truplu Zvonimira Kopača, 1943; Opća patološka morfologija, 1942. i Specijalna patološka morfologija, 1948–59. Sergeja Saltykowa). Njezina temeljitost u tehničkoj izvedbi i posvećenost detalju došla je do izražaja u tisućama crteža ljudskih tkiva i organa s nijansiranim naznakama patoloških promjena, koje nije mogla registrirati ni pouzdana fotografska optika.

U razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata izlagala je s Udruženjem likovnih umjetnika Hrvatske (1947) i na izložbi Zagrebački triennale (1955).

Recepcija: važan prinos međuratnoj opremi knjiga

Usavršivši se u posebnoj grani primijenjene umjetnosti – uvezu i grafičkoj opremi knjiga – upravo je u tome polju dobila i najveće priznanje te pozitivne ocjene stručnjaka. Osobitu potporu iskazao joj je i Lj. Babić (po čijim je nacrtima izvela neke od uveza knjiga u koži), koji je hvalio njezinu nesklonost ornamentu te vještinu i ukus, »šarm i originalnost koji nalazimo u primitivnoj kožnoj obradi hrvatskih seljaka« (Babić, 1929‒30), u duhu svojega stajališta da za žene nije »visoka«, već primijenjena umjetnost (Babić, 1928; Šeparović, 2024). U pozitivnom je svjetlu njezinu umjetnost sagledala i Ženka Frangeš, jedna od ključnih zagovarateljica ženskih obrtničkih udruga u međuratnome razdoblju, koja je dala smjernice za tumačenje njezina djela u kontekstu umjetnosti 1920-ih (Frangeš, 1923). Recentnije, Lovorka Magaš Bilandžić pridonijela je razumijevanju njezina prinosa u kontekstu udruženja »Djelo«, kao i poznavanju obrazovanja, stvaralaštva i umjetničke afirmacije (Magaš Bilandžić, 2015, 2019). Djelatnost joj je sagledana i u okviru profesionalnog rada u zagrebačkom Patološko-anatomskome zavodu (Kolić i Seiwerth, 2025).

Meri Kunčić