Mia Oremović

Školovanje i kazališni početci

Rano djetinjstvo provela je na požeškom imanju bake i djeda uz rijeku Orljavu, u svijetu prirode koji će trajno obilježiti njezin senzibilitet (Žarak, 1999). Sredinom 1920-ih se s roditeljima preselila u Zagreb, gdje je nakon završene ženske realne gimnazije, usprkos neslaganju roditelja, koji su htjeli da postane liječnica ili veterinarka, potkraj 1930-ih upisala obrtnu školu (grafički smjer). Polazila je i glumačku školu, kojom je upravljao Drago Ivanišević, a predavački se isticao Branko Gavella. Zbog toga s roditeljima nije razgovarala dvije godine te se uzdržavala sama, statirajući u izvedbama Narodnoga kazališta (danas Hrvatsko narodno kazalište, HNK) i crtajući portrete, a bila je i model za odjeću Žuži Jelinek. Obje škole završila je 1942, opredijelivši se – uz prigodan odabir novoga, zvučnijeg imena, odnosno prezimena (preuzetoga od majke) – za profesiju glumice. Pritom je dobila poticaj od Gavelle i Ivaniševića, kao i kritičara Vladimira Kovačića koji je u njezinoj ispitnoj izvedbi ulomka iz Promašenih života Henri-Renéa Lenormanda, gdje je tumačila Nju, zamijetio »lijepi smisao za psihološku igru« i potencijal »za dobru salonsku glumicu« (1942).

Nakon završetka školovanja, zahvaljujući prepoznatljivu glasu i izvrsnom izgovoru, zaposlila se 1942. kao spikerica na Hrvatskome krugovalu (danas Hrvatski radio), gdje je upoznala i budućega supruga, radijskoga tehničara i snimatelja Vojka Trsa, a poslije i šefa tehnike te jednoga od direktora Televizije Zagreb (danas Hrvatska radiotelevizija). S njim je u nesretnom braku provela više od dva desetljeća (službeno tri), podnoseći njegove ljubomorne ispade zbog kojih joj pojedini redatelji nisu nudili suradnju (Zamoda 1997; Jandrić, 2002). Godine 1942. postala je i stalnom članicom zagrebačkoga HNK-a, u kojem je uglavnom tumačila salonske i komične likove djevojaka, istaknuvši se osobito u ulozi Henriette u Molièreovoj komediji Učene žene (1943), dok je ulogom Alice u drami Nevidljivi okovi Hilde Kovalove i Julesa Tristana (1943) privukla pozornost i u ozbiljnom dramskom repertoaru (Bogner-Šaban, 1996).

Fototeka Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta, HAZU; foto: Mladen Grčević

Uspostavom socijalističke Jugoslavije je, zbog djelovanja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, premještena u Narodno kazalište u Splitu (danas HNK), no odande se, nezadovoljna lošim radnim uvjetima, bez odobrenja vratila u Zagreb, zbog čega je dobila zabranu rada u jugoslavenskim kazalištima. Taj joj je prijestup ubrzo oprošten, uz uvjet rada izvan Zagreba, pa je u sezoni 1945/46. radila u HNK-u Zadar, gdje je s uspjehom, ali i osobitom motivacijom (»U životu mi nikad nije bilo tak lijepo kao onda u Zadru«; Angelis, 2011) igrala složenije dramske uloge, napose u predstavama Novi dom Mihaila Afanasjeviča Bulgakova (Tanja), Kralj Betajnove Ivana Cankara (Lužarica) te Spletka i ljubav Friedricha Schillera (Lujza).

Vratila se 1946. u zagrebačko HNK i ondje ostvarila uloge »koje ističu njezinu glumačku i umjetničku zrelost, sposobnost da povjereni lik dočara kao njoj svojstvenu, do detalja izgrađenu cjelinu« (Bogner-Šaban, 2000): bila je Agafja (Ženidba, Nikolaj Vasiljevič Gogolj, 1947), Pavle (Suton, Ivo Vojnović, 1950), Vesna (Teške sjene, Mirjana Matić-Halle, 1950), Majka (Montserrat, Emmanuel Roblès, 1951), Olivija (Na Tri kralja ili kako hoćete, William Shakespeare, 1951) i Klara (Leda, Miroslav Krleža, 1953). Ipak, za njezin se glumački potencijal nije mnogo marilo. Kao pripadnica mlađega glumačkog naraštaja, uglavnom je mijenjala već etablirane kolegice (Viku Podgorsku, Boženu Kraljevu, Paulu Herzberger), često i s premalo proba, što nije pogodovalo njezinoj karijeri, a najoštriju kritiku doživjela je za iznenadni nastup u Ledi, koja ju je naučila da izbjegava alternacije (Grgičević, 1959).

Kazališna karijera u »Gavelli«

Godine 1953. prešla je u Zagrebačko dramsko kazalište (ZDK, danas Gradsko dramsko kazalište »Gavella«), koje je suosnovala s kolegama, koji su, predvođeni Gavellom, napustili HNK, pridonijevši radikalnom osuvremenjivanju zagrebačke kazališne scene. Oslobođenih kreativnih mogućnosti, ondje je 1954–62. dosegnula vrhunac kazališne karijere te se najzad potvrdila kao velikanka. Umijeće transformacije pokazala je već u svojoj prvoj predstavi, kao Trnoružica u komediji Ljubav četvorice pukovnika Petera Ustinova (1954), parodirajući likove iz drama Pierrea de Marivauxa, Shakespearea, Eugenea O’Neilla i Antona Pavloviča Čehova, ali i glumačke manire epoha u kojima su nastale, čime je očarala kritičare. Božo Kukolja njezinu je glumačku kreaciju proglasio ingenioznom, žaleći zbog  dotadašnjeg zapostavljanja njezina umjetničkog potencijala (Kukolja, 1954), dok je Mladen Stary zaključio kako možda »nikada nitko u povijesti našeg kazališta nije uspio dati tako tešku, tako oštru i toliko uvjerljivu kritiku jedne zastarjele kazališne škole i to direktno s dasaka jedne nove pozornice« (Stary, 1954).

Fototeka Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta, HAZU

Širok raspon glumačkih sposobnosti kao i umijeće pomirenja karakternih proturječja iskazala je i u drugim zapaženim izvedbama: kao Zaručnica (Krvava svadba, Federico García Lorca, 1954), Paola (Za Lukreciju, Jean Giraudoux, 1956), Djevojka (Pijesak i pjena, Jure Kaštelan, 1958), Blanche DuBois (Tramvaj zvan žudnja, Tennessee Williams, 1960), Celimena (Mizantrop, Molière, 1960), Diana de Belflor (Vrtlarov pas, Lope de Vega, 1960) i Mrs. Nelly Wilson (Eho-60, Duško Roksandić, 1961).

Fototeka Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta, HAZU

Gavellinim odlaskom iz ZDK-a 1962, iako na plaći, ostaje bez većih angažmana, što je pripisivala nerazumijevanju između redatelja i glumaca te nedostatku ravnopravnosti (Vukov Colić, 1968; Bogner-Šaban, 2000). Nezadovoljna neugodnim glasinama i narušenim odnosima (Angelis, 2011), dala je otkaz 1967. i postala slobodna umjetnica, prihvativši ulogu Nje u prvoj postavi Stilskih vježbi Raymonda Queneaua, u režiji Tomislava Radića, najdugovječnije hrvatske predstave, premijerno izvedene 1968. u Teatru &TD. Premda je u njoj glumila samo godinu dana, nakon čega se – unatoč povremenim nastupima u istom kazalištu te Teatru »Žar ptica« (danas Gradsko kazalište »Žar ptica«) – posve okrenula filmu, recepcija njezine višeslojne izvedbe u kojoj tumači niz varijacija lika bila je iznimno pozitivna. Jozo Puljizević pohvalio je njezin glumački izričaj »pun snage, odnjegovanosti, duhovitosti i – dakako, šarma«, ali i javno osudio njezino zanemarivanje u ZDK-u, u kojem je glumila »bolje nego mnogi u tom kazalištu« (Puljizević, 1968).

Fototeka Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta, HAZU; foto: Vladimir Jakolić

»Kamera je moj najdraži prijatelj«

Od početka 1950-ih nastupala je na filmu, prepoznavši u kameri prijatelja (Bagar, 2002) koji »kazuje istinu u oči« (Sömen, 1997). Prirodne geste i atraktivne pojave, zbog koje su je u medijima nazivali i hrvatskom Elizabeth Taylor, s kazališne je glume s lakoćom prešla na filmsku. Iako je s filmom već bila u doticaju 1943, kada je u tzv. kulturnom filmu Sergija Tagatza Domovina recitirala stihove Đure Arnolda, filmsku je karijeru započela glavnom ulogom udovice Rose u melodramskom trileru Vatroslava Mimice U oluji (1952), sugestivno dočaravši patnju malomišćanske žene zaljubljene u brata navodno pokojnoga muža, iza čije se oprezne suzdržanosti krio osobit erotski naboj.

Okušavši se i u izvedbi arhetipa »dobre prijateljice« u filmu Vratiću se Jože Gale (1957), ugled glumačke zvijezde zadobila je tumačeći sporedne, no dojmljive likove zavodnica u trilerima Nikole Tanhofera: u Nije bilo uzalud (1957) vrlo je uvjerljiva kao žena privučena novim seoskim liječnikom, dok se u H-8… (1958), jednom od najboljih filmova hrvatske kinematografije, istaknula psihološki iznijansiranom ulogom privlačne i samosvjesne Švicarčeve žene – majstorice zavodljivih pogleda, riječi i dodira, upućenih i suprugu i mlađem suputniku kojemu se svidjela – za koju je nagrađena Zlatnom arenom za sporednu žensku ulogu na Pulskome filmskom festivalu.

Hrvatska Kinoteka, Hrvatski državni arhiv, Zagreb

Odmakom od kazališta u koje se razočarala, vrhunac filmske karijere ostvarila je potkraj 1960-ih i početkom 1970-ih u suradnji s Krešom Golikom, čije su je filmske uspješnice prometnule u popkulturni simbol sredovječne Zagrepčanke. Iznimnu uvjerljivost postigla je u humornoj drami Imam 2 mame i 2 tate (1968), utjelovljujući lik frustrirane, no požrtvovne žene malograđanskih nagnuća, suočene sa složenim obiteljskim odnosima, što je prepoznao i ocjenjivački sud Pulskoga filmskog festivala (dobila je Zlatnu arenu za glavnu žensku ulogu). Najveću popularnost stekla je pak ulogom tete Mine u glazbenoj komediji Tko pjeva zlo ne misli (1970), jednom od najuspješnijih hrvatskih filmova, pokazavši izniman talent za filmsku improvizaciju i komiku (koji je navijestila još 1961. u Tanhoferovu filmu fantastike Sreća dolazi u 9); nametljiv lik škrte, neugledne i proždrljive usidjelice iz međuratnoga Zagreba nije odvela u banalnu karikaturalnost, već ga je obogatila senzualnom živahnošću i nostalgičnom toplinom.

Hrvatska Kinoteka, Hrvatski državni arhiv, Zagreb

Kasniji filmski angažmani

Zbog nedostatka kvalitetnih filmskih uloga za zrelije žene, od 1970-ih glumila je gotovo isključivo u epizodnim ulogama, te je sinkronizirala i animirane filmove, držeći svaki angažman podjednako važnim: »Nekoliko sekundi u kadru nekog filma isto je tako velik zadatak (…) kao čitav čin u kazalištu. Razlika je samo u tehnici« (Jandrić, 2002). U Golikovim djelima glumila je još nekoliko puta, ističući se u dramama Živjeti od ljubavi (1973) i Ljubica (1978). Zapaženiju suradnju ostvarila je i s Lordanom Zafranovićem u filmovima Nedjelja (1969) i Večernja zvona (1986), kao i s Vančom Kljakovićem, u čijoj je drami Usporeno kretanje (1979) uvjerljivo dočarala lik zrelije žene koja estetskim operacijama i odnosom s mlađim ljubavnikom nastoji vratiti mladost; tom se prilikom i veoma hrabro obnažila.

Potom je, tragom svoje zaigrane javne persone, tumačila uglavnom dobrohotne tetke ili starice (u filmovima Tajna starog tavana, 1984. i Anticasanova, 1985. Vladimira Tadeja; Treća žena Zorana Tadića, 1997; Kraljica noći Branka Schmidta, 2001; Tu Zrinka Ogreste, 2003; Snivaj, zlato moje Nevena Hitreca, 2005; Ajde, dan… prođi… Matije Klukovića, 2006), ili pak starije prostitutke (Đuka Begović, B. Schmidt, 1991. i Svaki put kad se rastajemo, Lukas Nola, TV film, 1994), a pojavila se i u Sjećanju na Georgiju Jakova Sedlara (2002).

Zbog zastoja nacionalne kinematografije tijekom Domovinskoga rata gotovo da nije radila, osim u stranim (ko)produkcijama (TV serije Ponoćna sjećanja – Memories of Midnight , 1991; Trezor Zürich – Stahlkammer Zürich, 1987–2001). Nezadovoljna ponudom uloga, isticala je, uz primjesu humora, kako svi pišu scenarije za dvadesetogodišnjakinje, a ona ima »21 godinu« (Nacional, 2008), kao i to da nije članica redateljskih grupa i klanova (Serdar, 1994; Sömen, 1997) te da je na njezinu kasniju karijeru nepovoljno utjecalo političko opredjeljenje bivšega supruga, socijalističkog uglednika (Zamoda, 1997; Jandrić, 2002; Angelis, 2011).

Sličnu je karijernu putanju, osobito u poznijim godinama, imala i na radiju – od završetka školovanja glumeći u radiodramama, istaknula se izvedbom lika Milice Šoban u djelu Začarani krug redatelja Matije Koletića, za koju je 1961. dobila nagradu Sterijina pozorja – a na televiziji je nastupala od 1957, debitiravši kao naslovni lik u adaptaciji drame Ljubov᾽ Jarovaja Konstantina Andrejeviča Trenjova u režiji Daniela Marušića. S njim je uspješno surađivala i na televizijskoj (TV) adaptaciji Čovjeka sudbine Georgea Bernarda Shawa (1958), kao i antologijskim TV serijama Seljačka buna (1963) i Naše malo misto (1969–71), u kojoj je osobito sugestivna u ulozi lokalne madame Roze, te filmovima Čuvaj se senjske ruke i Slijepi kolosijek (oba 1964). Od TV suradnji ističu joj se i one s redateljima Eduardom Galićem (Dnevnik Očenašeka, 1969; Nikola Tesla, 1977), Joakimom Marušićem (Fiškal, 1970; Velo misto, 1980–81), T. Radićem (Ljubica, 1979) te K. Golikom (Inspektor Vinko, 1984–85; Dirigenti i mužikaši, 1990). Pamtljive, iako malene uloge ostvarila je i u popularnim TV serijama Pozorište u kući (1972–84), Kapelski kresovi (1974–76) i Smogovci (1982–96), dok joj se potkraj života, unatoč bistrini uma, karijera svela na kratkotrajna pojavljivanja u Bitangama i princezama (2005–10), Ljubavi u zaleđu (2005–06) i Običnim ljudima (2006–07).

U raskoraku između društvenog uvažavanja i nebrige

Iako je zbog premalog broja angažmana u starosti javno istupala (Sömen, 1997; Rafaelić, 2010), počast joj je iskazana priznanjima: za životno djelo dobila je nagrade »Vladimir Nazor« (1996) i »Fabijan Šovagović« (2002), kao i nagradu Motovun film festivala »50 godina« (2008). Proglašena je počasnom građankom Požege (2009), a njezino ime nosi ulica u zagrebačkoj četvrti Črnomercu.

Fototeka Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta, HAZU

Raskorak između iznimno pozitivne recepcije njezina lika i djela te stvarnoga ophođenja sredine u kojoj je živjela pratio ju je do kraja života. Jedan od njezinih posljednjih intervjua u emisiji Hrvatske televizije Evergreen (2010) naknadno je uklonjen i sućutno protumačen navodnom manijom proganjanja, odnosno ponašanjem karakterističnim za »karizmatične hollywoodske osobenjakinje« (Polimac, 2010). Nemajući živuće rodbine, nakon boravka u Klinici za psihijatriju »Vrapče« dodijeljen joj je skrbnik te je smještena u dom za starije i nemoćne osobe u Križevcima, gdje je i umrla (Angelis, 2011). Oko mjesta njezina ukopa sporilo se mjesec dana, o čemu su mediji izvještavali s osudom (Gloria, 2010; Jutarnji list, 2010), a naposljetku je skromno pokopana uz glumicu i pjevačicu Faniku Haiman, u grobnicu Hrvatskoga društva dramskih umjetnika na Mirogoju.

Karla Lončar