Dora Pfanova

Izvor: Dubravka Bouša, Dora Pfanova: nirvana srca, 2002.

Pjesnički početci

Njemačko-austrijskoga je podrijetla; majka Walburga Elfrieda bila je iz osiromašenih plemenitaških obitelji Aichelburg i Quiquerez de Quiqueran de Beaujeu, koje su početkom XX. stoljeća živjele u Beču i Grazu; otac Dragutin Karlo iz Novoga Sela (Neudorfa) kraj Vinkovaca, podrijetlom iz Ulma, radio je kao gimnazijski profesor u Mostaru, gdje je živjela s obitelji do 1908. i koji joj je poslije čest motiv u poeziji. Školovala se privatno i u evangeličkoj školi u Zagrebu te je kao privatistica maturirala 1916. u muškoj gimnaziji u Sarajevu. Kao stipendistica Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu na Mudroslovnom fakultetu (danas Filozofski fakultet) u Zagrebu studirala je romanistiku i filozofiju te diplomirala 1921. Od ožujka do rujna 1922. predavala je francuski, talijanski i njemački jezik u ženskoj realnoj gimnaziji, kao zamjenska učiteljica; posao je morala napustiti jer joj je ravnatelj zamjerio objavljivanje pjesama (Solter i Seferović, 2025). Prema pismima u ostavštini, raskinula je 1922. zaruke sa sarajevskim odvjetnikom Dušanom Martinovićem, vjerojatno prema majčinoj želji. Neostvarenost toga odnosa ostat će joj trajna preokupacija u prepisci i autobiografskim fragmentima, napose u nedovršenom romanu Eva Martin koji je pisala od 1929. do 1934 (rukopis u ostavštini, djelomično tiskan u: Bouša, 2002).

Izvor: Dubravka Bouša, Dora Pfanova: nirvana srca, 2002.

Već kao studentica javila se 1918. sonetom u Književnom jugu. Rane pjesme pisane vezanim stihom (osim soneta, najčešće dvanaesterci u katrenima) motivima slijede rekvizite kasnoga esteticizma: pastelni krajolik, mrtva priroda, parkovi i dokolica, idila djetinjstva, nevinost mladosti, lakoća svakidašnje monotonije. Obilježene su versifikacijskim poteškoćama, u kritici pripisivanima jezičnim nesigurnostima zbog usvajanja hrvatskoga u kasnijoj životnoj dobi: »kao djevojčica je imala guvernantu i govorila samo francuski« (Škurla-Ilijić, 1933). Već i u tim formalno nevještim stihovima razvidna je njezina posvemašnja zaokupljenost spiritualnim aspektima naoko jednostavne djevojačke svakidašnjice (Pjesma ljubavi, Miris cvjetova, U junu, Posljednji san, Glasovi vjetra, Iz Mostara, Nuit blanche, Prince charmant, Stari žurnali). Objavljivala je redovito 1918−27. u listovima i časopisima Ženski svijet / Jugoslavenska žena, Književni jug, Budućnost, Savremenik, Misao, Volja, Srpski književni glasnik, Jugoslavenska njiva, Almanah jugoslavenskih žena i Vijenac.

Stari su žurnali! Mode su već prošle / i lica se druga pod šeširom smiješe / sa neznanjem tihim da su davno došle / godine i nade koje već ne tješe. / Artikli i stari nastavci romana / s njima žive život žurova sa tejom / gdje uz „cakese“ male usta nasmijana / pričaju flirtove s glazbom pod alejom.

(Stari žurnali, u zbirci Pjesme, I, 1932)

Razdoblje usavršavanja i kratkotrajnih zaposlenja

Nakon očeva umirovljenja 1922. započelo je dugogodišnje razdoblje materijalne oskudice, kada je, neuspješno tražeći trajnije zaposlenje, povremeno privatno poučavala djevojčice stranim jezicima. Na Filozofskom fakultetu obranila je 1927. doktorsku tezu Snovi i njihovi uzroci, formalno u području psihologije; članovi povjerenstva (Albert Bazala, Stjepan Matičević i Dragutin Boranić) vraćali su joj doktorski rad na doradbu zbog, prema Bazalinoj ocjeni, »naivna shvaćanja interpretatorne metode i pustog nabrajanja vlastitih snova bez dovoljne kritičnosti« te uz opasku da spada u »okultističku struku« (Bouša, 2002); okušala se i kao autorica stručnih članaka. Stalno se usavršavajući, stekla je diplomu Francuskoga instituta u Zagrebu i položila stenografski ispit u trgovačkoj školi 1929. te dobila potvrdu Tehničkoga fakulteta da je kvalificirana za korespondenta na hrvatskom, njemačkom, francuskom i engleskom jeziku 1930. Iako visokoobrazovana, radila je kao referentica s niskom plaćom u Arheološkome muzeju od kolovoza 1931. do veljače 1933. Tadašnji ravnatelj Viktor Hoffiller u svojem mišljenju o njezinu radu spominje neutemeljene i diskreditirajuće dijagnoze poput »fizičke i duševne nerazvijenosti«, »slaboumnosti«, »abnormalnosti« i »hereditarnog opterećenja« te ju, nakon dugotrajnog šikaniranja, otpušta iz službe (Solter i Seferović, 2025). Unatoč žalbi upućenoj Glavnoj kontroli muzejskoga ravnateljstva i liječničkom nalazu da je za posao potpuno sposobna, nije vraćena u službu. Pjesništvo joj sve više postaje obilježeno teškim životnim okolnostima te u njega prodiru slobodni stih i labava kompozicija, kao i pesimizam, estetizacija prošlosti, tjeskoba i nostalgija. U sve češćim motivima snova i noćnih vizija pod utjecajem psihološke i psihoanalitičke literature očituje se izrazitija tematizacija podsvijesti (Halucinacija, Neznanac, Poslije hiljadu godina, U ono vrijeme). Pjesmama i proznim ulomcima javljala se u periodici do 1942 (Život i rad, 7 dana, Svijet 7 dana, Hrvatski dnevnik, Hrvatska revija, Almanah Društva hrvatskih književnica, Pregled i Književni tjednik), a pjesme su joj za života pretiskane u Telegramu (1967) te Oku i Odjeku (1981).

Izvor: Dubravka Bouša, Dora Pfanova: nirvana srca, 2002.

Prema pjesmi u prozi

Nakon gotovo dva desetljeća formalnog eksperimentiranja između vezanoga i slobodnoga stiha, od polovice 1930-ih dominantno se posvetila pjesmi u prozi. Iako vjerna pounutrenim ontološkim kategorijama, stečenima posredovanjem filozofske i psihološke literature, postupno se oslobađala naslaga mladenačkoga potenciranja učenosti. Objavila je Pjesme (I, 1932; II, 1938), njih ukupno 196, od kojih je četvrtina pjesama u prozi, dvostruko više u drugome svesku, iz čega je razvidan žanrovski zaokret. Prvi su svezak suvremenici ocijenili kao »dosadno ljubavno jadanje, u maniri Rakića, Dučića, Wiesnera a i Matoša« (Jurčić, 1933), odjek bolećive i secesijske nostalgije i »emocionalnog narcizma« (Stojković, 1933) te kao »napirlitanu tradiciju moderne« (Lendić, 1933), a uz uočavanje i pozitivnih specifičnosti: »fin smisao za zabavnu i inventivnu kontemplaciju« (Stojković, 1933) neke autorice su je proglasile »jednom od naših najboljih ženskih knjiga« (Škurla-Ilijić, 1933).

»Svako razdoblje života imade svoje oznake, i od mladosti ne tražite starost, od radosti ne tražite žalost, a od patnje ne tražite poskočice i narodno kolo. Svaku stvar treba nastojati razumjeti sa njenog stanovišta. Tako se zalazi u svaku stvar kako ju se razumije. Pa ako je neko i kazao nešto nerazumljivo i naočigled bez reda i razloga, ne vjerujte prvom izgledu, jer nema stvari na svijetu bez razloga, ništa se ne događa bez razloga, razlozi su u njemu, i ako ih sam ne zna uvijek.«

(»Predgovor«, u zbirci Pjesme, II, 1938)

Drugi svezak Pjesama posvetila je »svim sanjarima koji grade na stvarnosti«, u vlastitom predgovoru anticipirajući moguće prigovore s obzirom na kronološku i poetičku zakašnjelost zbirke: »pjesme se ne štampaju kada se hoće nego kada se desi prilika«, pri čemu nastoji istaknuti svoju neovisnost: »inače vas strpaju u tabore u kojima niste«. Ponajbolje su joj pjesme u prozi spiritualne i autentično intuitističke (Ravnodušnost, Dani i Privremeno) te su kao cjelina introspektivna i kontemplativna refleksivna poezija zreloga intelekta (ciklusi Kidanja, Pasteli iz Mostara, Pjesme šutnji, Prema koncu ljeta i Gradske pjesme).

Nakon što joj je Ministarstvo prosvjete priznalo doktorski stupanj naobrazbe, zaposlilo ju je u kolovozu 1940. kao izvjestiteljicu (inspektoricu). U travnju 1942. prešla je u Hrvatski izdavalački bibliografski zavod (na organizacijske poslove u Hrvatskoj enciklopediji), odakle je u prosincu 1945. premještena u žensku gimnaziju. Prijevremeno je umirovljena 1946, u 49. godini, zbog bolesti. U mirovini je živjela povučeno; posljednjih dvaju desetljeća života, zbog uznapredovala glaukoma, slijepa.

Društveni angažman i svjetonazor

Ograničavajuće životne okolnosti, ponajviše oskudica, provodni su motiv njezine korespondencije, u kojoj su sačuvane mnoge molbe za posao, dopisi o pozajmicama i dugovanjima, pisma stanodavcima. Ustrajala je u javnom angažmanu; ne pristavši na sudjelovanje u obilježavanju obljetnice proboja na solunskom bojištu u ozračju nakon atentata na Stjepana Radića, razišla se 1928. s vodstvom Jugoslavenskoga ženskog saveza te je u studenome 1936. bila među osnivačicama Društva hrvatskih književnica u Zagrebu. Tijekom 1930-ih objavila je niz članaka koji izravno komentiraju društvene okolnosti te ograničenja i predrasude unutar književnoga i javnoga života u časopisima Zagreb: glasilo Društva Zagrepčana, Nova Danica, Život i rad, Hrvatski dnevnik i Almanah Društva hrvatskih književnica. Iz članaka se vide obaviještenost i otvoreno zastupanje modernih ideja − zauzima se za zajedničko školovanje ženske i muške mladeži te ravnopravnost spolova u javnoj službi − no razvidno je i poimanje ženskosti kroz konvencionalnu ceremonijalnost: »muškarac ne može steći besprekornih manira i savršenog ponašanja nigdje nego u čestom društvu tankoćutnih, karakternih i duševnih žena i djevojaka« (Zagreb, 1933, br. 6); »od žene i djevojke ne tražite muškog prkosa i ratobornosti« (Jutarnji list, 1937, br. 9055).

Okolnosti recepcije

Nastajala u životnoj osami, bez »socijalnih orijentira i metafizičke perspektive« (Maroević, 1989), poezija joj je poetički obilježena prijelazom između tradicijâ kasne moderne, vidljive u secesijskom vokabularu − bijeli cvjetovi, let leptira, sumrak, veo, aleje, suncobrani i »pastoralnosti« (Slaviček, 2002) – i postupne anticipacije slobodnoga stiha te dominacijom unutarnjega, sintaktičkoga ritma i lirske mikronaracije. Svjesna poetičkih mijena, ostala je bliska neoromantičkim lirskim rješenjima (idealizacija urbanoga krajolika, pastelna slikovitost, metaforika floralnoga svijeta i godišnjih doba kao alegorija prolaznosti), ne uklapajući se u tada prevladavajuću socijalno intoniranu liriku (Detoni-Dujmić, 1998). Iako ju je novija kritika, s obzirom na neujednačenu uspjelost, tumačila kao znak »žanrovske kontaminacije«, pjesma u prozi njezin je idealan lirski izričaj.

Subjektivizam i metrička nediscipliniranost, isprva kritički opisani kao »pjesnički sfumato« (Fučić, 1938), u novijim se čitanjima razumijevaju kao pokazatelji njezine poetičke izvornosti i intuitivna lirizma, bliskoga suvremenoj pjesmi u prozi (Mifka i Benčić-Rimay, 2002). U njezinu senzibilitetu sklonijoj poslijeratnoj kritici, ocijenjena je kao »pravi pisac prijelaznog razdoblja« (Maroević, 1989) i pjesnikinja »neprekidnog sanjarenja«, koja »nikad neće naučiti neke lekcije o suvremenicima« (Vereš, 2002). Postupno se, zahvaljujući fokusu na odlike pjesama u prozi, ustalilo mišljenje da joj je poezija dosegnula ravnotežu između imaginiranih predodžbi i doživljenoga iskustva, anticipirajući težnje i preokupacije modernih pjesnikinja te je tihim otporom protiv ograničenja ženske egzistencije preteča slobodarskoga i emancipatorskoga diskursa ranih pjesama Vesne Parun. Poslijeratnoj su recepciji zamah dali Dragutin Tadijanović i Zlatko Tomičić uvrstivši je u prekretničku Antologiju hrvatskih pjesama u prozi (1958), kojom je taj lirski žanr prvi put dospio u fokus književne i akademske kritike. Nakon uvrštenja i u izdanje Hrvatski pjesnici između dva svjetska rata (1963) javio se niz kritičara s potrebom da njezinu opusu priskrbi mjesto u kanonu (Pavletić, 1963; Grčić, 1966; Mifka, 1970; Perić-Polonijo, 1981). Rastom zanimanja za poetike pjesme u prozi njezino je pjesništvo dobilo uravnotežena i upotpunjena tumačenja (Detoni-Dujmić, 1998; Benčić-Rimay, 1997; Maroević, 1989; Mrkonjić, 2002). Kritika ju je afirmirala i kanonizirala kao rodno obilježenu figuru – »prototip pjesnikinje-boema« (Car-Matutinović, 1970), »Ofeliju hrvatske međuratne lirike« (Vereš, 2002) i pjesnikinju »osamljenosti tijela poput Emily Dickinson« (Mifka, 2002) te isticala da je riječ o »najautentičnijoj poeziji koju je u nas između dva svjetska rata pisala žena« (Pavletić, 1963).

Pjesme su joj u izboru pretiskane u nizu Pet stoljeća hrvatske književnosti (1970, knjiga 107) i posmrtno u izdanju Sabrane pjesme (2002), koje je kritika komentirala afirmativno (Jurišić, Miloloža, Mrkonjić, 2002), te prevođene na talijanski (Poeti croati moderni, 1942; Rapita dalla nebbia, 2000). Uvrštena je u žanrovske i dijakronijske (Naša ljubavnica tlapnja, 1992; Smijeh od smrti jači, 1997; Međaši, 2004; I bude šuma, 2005; Antologija hrvatskoga pjesništva: od davnina pa do naših dana, 2007; Lude i mudre djevice, 2008; 100 najljepših pjesama hrvatske književnosti, 2009) te regionalne pjesničke izbore (Hrvatska riječ u Srijemu, 1995; Povrh starog Griča brda, 2000). Prema njezinim je stihovima 2015. priređeno scensko djelo Život je kratak, a čežnja beskrajna (autor Salko Šarić) na Kamernoj sceni Centra za kulturu u Mostaru. Njezino ime nosi ulica u zagrebačkoj četvrti Trešnjevci. Obuhvaćena je izložbom Historija zaborava (Solter i Seferović, 2025).

Tea Rogić Musa