Lukrecija Bogašinović Budmani

Život i reputacija

Rođena je kao kći jedinica u dubrovačkoj građanskoj obitelji Bogašinović (Bogascini, Bogašini, Bogašin). Majka Marija bila je kći Blaža Gjikovića, trgovca u dubrovačkoj koloniji u Novom Pazaru; djed joj je pjesnik Petar Bogašinović. Otac Frano, od 1700. pisar u Državnoj žitnici, zbog manjka žita i pronevjere u godini njezina rođenja bio je osuđen na teški rad na galiji i izgon te se nastanio u Novom Pazaru; njegovo prisilno izbivanje iz Dubrovnika, okončano tek 1743, uvelike joj je obilježilo život. Školovala se u obiteljskom domu i ženskom samostanu. Sklopila je brak, u 44. godini, s trgovcem i državnim službenikom Šimunom Budmanijem (udovica od 1764) te nije imala djece. Kao nasljednica raspolagala je obiteljskom imovinom i bila posve materijalno neovisna. Premda je nazivana »jakobinkom«, nema potvrda o njezinu zanimanju za suvremena politička zbivanja ili za svjetovnu književnost XVIII. stoljeća. Čitala je talijanska izdanja, osobito Bibliju i Pietra Metastasija, u vlastitu radu naslanjajući se i na hrvatske prethodnike, Ivana Gundulića, Junija Palmotića i Ignjata Đurđevića.

Pjesničkim se radom počela baviti u zreloj dobi te je stekla popularnost još za života: kao primjer učene žene isticali su je dubrovački kroničari i suvremenici (Slade Dolci, 1767; Appendini, 1803). Stihovi su joj, kao i većini dubrovačkih autorica toga doba, sačuvani u rukopisu i namijenjeni čitateljicama. Odraz je to raslojavanja publike u XVIII. stoljeću, tijekom kojega žene postaju zasebnom čitateljskom kategorijom. Unatoč poboljšanim mogućnostima, nabožna je književnost (poput stihova starije Marije Bettera-Dimitrović) bila jedan od rijetkih prostora ženskog autorstva koje se smatralo društveno prihvatljivim. U nedostatku tiskanih prijevoda Biblije na hrvatski, epizode iz Svetoga pisma prenosila je na narodni jezik za slabije obrazovano čitateljstvo, pritom pojednostavnjujući i prilagođavajući izvorni ton, zbog čega joj je kritika XIX. i prve polovice XX. stoljeća djelo ocijenila neoriginalnim, što je osporeno u novijim čitanjima.

Pjesnički opus moralističko-didaktičkoga predznaka

Opus joj, sačuvan u 46 prijepisa (popisani u: Marković, 1970), ima sveukupno oko 6000 stihova, uglavnom osmeračkih katrena, napisanih u duhu religioznih poema XVII. stoljeća, što je svrstava u kasnobarokni korpus. Osim sadržajno i stilski, djela su joj bliska baroknim epovima i po naglašenoj religioznosti i didaktičnosti: odabirom čitateljima poznatih biblijskih tema mogla se usredotočiti na utilitarnost i vrijednosti koje zagovara.

O, visoko Božje znanje, / nedohitno svijem ljudima, / svekoliko tve vladanje / narešeno čudesima! / Nijedan čovjek na ovem svijeti, / ni najmanji jedan dio, / nije podoban za doprijeti / što je višnji Bog odredio.

(Život Jozefa patrijarke, prema izdanju Djela, 2007)

Autorica je narativiziranih biblijskih parafraza Posluh Abrama Patrijarke (1763; tematizira epizodu o kušnji iz Abrahamova života), Život Tobije (1763; jedini njezin spjev razdijeljen u pet pjevanja, s više od 1600 stihova), a Život Jozefa patrijarke, poznat i s naslovom Očitovanje Jozefa Pravednoga, opsežno je djelo s gotovo 2000 stihova, temeljeno na biblijskoj pripovijesti o Josipu i njegovoj braći (1770). Njezine »patrijarhade«, kao jedini spjevovi starozavjetne tematike u starijoj dubrovačkoj književnosti, bliske su stihovanim hagiografijama namijenjenima širemu čitateljstvu. Uz eksplicitnu moralnu pouku, u njima je junak muška figura koja vjerom nadilazi životne nedaće. Prevladava komorno ozračje, lišeno apstraktne uzvišenosti i rječitosti. Fabulativnim proširenjem biblijskih predložaka i detaljnom psihološkom karakterizacijom, likovi su prikazani kao obični ljudi koji žive jednostavnim životom te im se pridaje direktan govor. Takvom »dramatizacijom« postignula je izričajnu neposrednost te unijela izraze koji podsjećaju na propovijedi, molitve i pučke književne vrste. Na taj je način olakšala prijelaz pripovjedačkoga glasa u prvo lice množine, kojim apostrofira kršćansku zajednicu, potičući je na bogobojazan život. Kao kontrast afirmativno intoniranim dionicama o Božjem milosrđu javljaju se i upozorenja na paklene muke i bezvrijednost ovozemaljskoga života pa poučni ton ponegdje prelazi u moraliziranje.

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu

Napisala je i božićnu pastoralu Razgovor pastirski vrhu porođenja Gospodinova (1764), jedinu s temom iz Novoga zavjeta (koju smješta na dubrovačko tlo), s glavnim ženskim likom, pastiricom Jerikom. Iako je oblikom koncipiran kao dramski tekst, didaskalije su reducirane, a javlja se i pripovjedački glas, što upućuje na mogućnost da je djelo ponajprije bilo namijenjeno čitanju. Judejske je pastire i pastirice udomaćila odjenuvši ih u dubrovačku odjeću, kako bi priču približila široj publici, manje upućenoj u biblijski kontekst (Fališevac, 1995). Ciljana su joj publika bile djevojke (osobito one bez miraza) koje je trebalo potaknuti na redovnički život.

Tad je pogled obratio / k milostivoj Božjoj Majci / sniženo se poklonio / njoj i svetom patrijarci / Veleći joj: Majko mila, / Eva majka što nekada / bješe nama ugrabila, / ti milosno vrati sada.

(Razgovor pastirski vrhu porođenja Gospodinova, prema izdanju Bogorodica u hrvatskom pjesništvu, 1994)

Emancipacijski potencijal opusa

Iako je zagovor pobožne skrušenosti temeljna poruka njezina opusa, uz ponizne i pokorne ženske likove javljaju se i glasovi koji propituju moralni autoritet muškaraca. U Posluhu Abrama patrijarke Sara u pitanje dovodi Abrahamov status Božjega izabranika: Još se čudim sama u sebi / ka potreba može biti / da veliki kralj od nebi / dođe s tobom govoriti. / Nijesi toga zaslužio, / nije tvâ duša tako sveta / da bi tebe pohodio / višnji gospar neba i svijeta. Odbacuje i topos o intelektualnoj inferiornosti žena: Ako pamet tvoja cijeni / da razumjet meni davaš / kao nesvjesnoj slaboj ženi, / u temu se ludo varaš. / Malahna bi svijes djeteta / dohitila da je privara, / kao ja neću od sto ljeta / dohititi žena stara! Osim Evi, krivnja za istočni grijeh pripisana je i Adamu, a kritiku u spjevovima izgovaraju sâmi patrijarsi Abraham i Josip: Da nije Adam s klete zgode / neposlušan Bogu bio / ne bi od svijeta sve narode / u gorke vaje postavio; raj nam vječni otvori’ će / da uživamo s njim u vike, / koji zatvoren jošte stoji / radi grijeha Adamova. Premda potencijalno subverzivne konotacije u invokaciji Života Tobije neutralizira retorikom skromnosti, u jedinoj strofi u kojoj se eksplicitno predstavlja vlastitim autorskim glasom, inzistira na otklonu od tradicionalno muških tema: Nedobitne neka slave / vitezove druzi od boja / a moje će bit zabave, / Tobija, hvalit djela tvoja.

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu

Iako egodokumenti poput pisama ili dnevnika nisu sačuvani (nije pouzdano utvrđeno ni ima li među rukopisima njezinih autografa), njezinu materijalnu samostalnost potvrđuje i oporuka iz 1783, u kojoj ističe da je supruga uzdržavala vlastitim sredstvima. Starost je dočekala imućna, kao vlasnica četiriju kuća i velikog posjeda u Župi dubrovačkoj; pokopana je uz roditelje, u dominikanskoj crkvi.

Uzlet u recepciji

Iako su joj djela redovito prepisivana u kompilacijama s najistaknutijim dubrovačkim autorima (u Znanstvenoj knjižnici i Knjižnici samostana Male braće u Dubrovniku; Brlek, 1952, Kastropil, 1954; Plejić Poje, 2018), stariji povjesničari književnosti, oslanjajući se na nepotpune bibliografije, o njezinu su opusu donosili parcijalne, pa i pogrešne informacije. U doba formiranja nacionalnoga književnoga kanona spominje se kao autorica »didaktičnih pjesama obćenita sadržaja« (Marković, 1873) te većina kritičara poznaje samo ulomke koje je August Šenoa objavio u antologiji Vienac izabranih pjesama hrvatskih i srbskih (1873), nadjenuvši im tendenciozne naslove koji nisu potvrđeni u rukopisima (Slabost ljudska, Nestalnost žene i Ženi nevjernici). Djela joj se u cijelosti popisuju (Zora, 1874; Šurmin, 1898; Popović, 1927). Mihovil Kombol (1961) navodi joj pogrešno ime (Marija) i godinu smrti (1800) te nepovoljno vrednuje spjevove, proglašavajući ih »običajnim versifikacijama dijelova Sv. pisma«, pri čemu je ocjenu temeljio na Appendinijevu popisu koji se nije oslanjao na rukopise. Iscrpne studije temeljene na arhivskim vrelima objavile su Nada Beritić (1966) te Zdenka Marković (1970), koja prva transkribira dulje ulomke iz opusa. Time je započela sustavnija revalorizacija njezina stvaralaštva, versološka (Franičević, 1978) i povijesnopoetološka (Novak 1973, 2003; Dukić, 1995; Fališevac, 2003; Plejić Poje, 1997, 2007; Franić Tomić i Novak, 2012), u novije doba s naglaskom na ženski aspekt (Stojan, 2001; Plejić Poje, 2010; Grmača, 2023). Kritičko izdanje sabranih djela (2007) stvorilo je temelj za sustavniju suvremenu revalorizaciju.

Marta Jurković Matović