vizualne umjetnice

Pripadnost i predanost gradu na Rječini, unatoč tomu što ga je s mnogim talijanskim sunarodnjacima napustila 1946, obilježili su njezin cjelokupan i raznovrstan opus u poljima fotografije, slikarstva, književnog stvaralaštva, dizajna i očuvanja umjetničke baštine. Svestrana i široko obrazovana, kao pjesnikinja i slikarica bilježila je grad i njegove ljude, a kao fotografkinja, izrasla iz okrilja međuratne riječke avangardne scene, aktualnim je i univerzalnim jezikom eksperimentirala s medijem u duhu futurizma, konstruktivizma i nove stvarnosti, svrstavši se među najsmjelije fotografe toga doba. U istom estetskom duhu bavila se i dizajniranjem svjetiljki u staklu u Muranu. Iako je, kao dio zajednice esula i optanata, drugu polovicu života proživjela u Padovi, gdje je i preminula, pokopana je u grobnici koju je sama projektirala na riječkom groblju Kozali, koje je njezinom zaslugom 2001. proglašeno zaštićenim nacionalnim spomenikom. Unatoč dugom životu te širokom spektru umjetničkih i kulturnih poveznica s Rijekom, ostala je među manje poznatim ženama novije hrvatske kulturne povijesti.

Na temelju privatnih poduka i slikanja prema predlošcima renesansnog i baroknog slikarstva, ali i kreativnom preradbom aktualnih europskih uzora, formirala je izraz na razmeđu romantizma i akademskoga realizma te stvorila opus koji pripada vrhuncima hrvatskoga slikarstva druge polovice XIX. stoljeća. Slikala je pejzaže i portrete velikaša te se istaknula idealiziranim prikazima seljanki i žetelica u narodnoj nošnji te autoportretima u interijeru, u kojima, predstavivši se kao ljubiteljica glazbe te uzorna majka i odgojiteljica, donosi prizore nenamještene i »zatečene« plemićke svakodnevice. Svoje je slike za života izlagala vrlo rijetko, jer se bavljenje slikarstvom u plemkinja tada smatralo isključivo djevojačkom razbibrigom, a bilo kakav oblik profesionalne zaokupljenosti bio je nespojiv s njihovom društvenom ulogom. Unatoč tomu, njezinih četrdesetak sačuvanih djela svjedoči o iznimnoj nadarenosti i trajnoj posvećenosti slikarstvu.

Tijekom karijere duge gotovo 80 godina od siromašne i neafirmirane umjetnice dosegnula je status jedne od najpoznatijih hrvatskih slikarica XX. stoljeća. Razumijevajući sliku kao predmet građanske elitne kulture, formalno-stilski stvarala je u duhu dominantnih smjernica: 1920-ih na tragu magičnoga realizma, 1930-ih kolorizma, 1940-ih intimizma i socrealizma, a od 1950-ih na egzistencijalističkim je polazištima oblikovala izraz u duhu ekspresivne figuracije s elementima informela. Dok je mediteransko ozračje svojega djetinjstva posredovala u prikazima barkâ, stabala maslina i starih kamenih kuća, stvorivši od njih amblematske motive, u portretima je istraživala specifičnosti ženskoga iskustva u različitim životnim razdobljima. Osobito se istaknula autoportretima u kojima svoju figuru ne podređuje pogledu promatrača, već samouvjerenim stavom i sugestivnim pogledom poziva na ravnopravnu interakciju i intelektualnu razmjenu. Unatoč opusu iznimne stilske i motivske aktualnosti, inventivnosti i vrsnoće, nije joj priznato zasluženo mjesto u hrvatskom umjetničkom kanonu.

Nakon Listopadske revolucije kao dio »bjelogardijske emigracije« odlazi iz Rusije i nastanjuje se u Zagrebu, gdje je studirala arhitekturu i provela cijeli radni vijek; tijekom više od pola stoljeća djelovanja (1928–81) ostvarila je bogat opus od ukupno 188 projekata i realizacija. Specijaliziravši se u polju zdravstvene arhitekture, istaknula se projektiranjem bolnica, bolničkih paviljona i domova zdravlja visoke arhitektonske kvalitete, kojima je dala važan doprinos razvoju poslijeratnoga modernizma u hrvatskom i međunarodnom kontekstu. Njezina rana arhitektonska ostvarenja, oblikovana stereotomskim, pročišćenim formama, odlikuju se funkcionalističkom prostornom koncepcijom i humanističkim senzibilitetom, koji se očituje u promišljenom odnosu prema čovjeku i iznimnom osjećaju za uklapanje arhitekture u prirodni ili urbani ambijent. Kapitalna djela ostvarila je 1950-ih: bolnicu u četvrti Firule u Splitu i niz domova zdravlja diljem Hrvatske. Kao žena pionirski se istaknula u tada dominantno muškoj profesiji, čime je utrla put budućim generacijama hrvatskih arhitektica: prva je direktorica projektnoga biroa i prva arhitektica koja se afirmirala u Hrvatskoj i stekla međunarodnu vidljivost te prva koja je za životno djelo dobila najprestižnije nagrade.

Podrijetlom iz ugledne obitelji s riječkoga područja, odrasla je u internacionalnoj sredini u habsburškoj Dobrudži na prijelazu XIX. u XX. stoljeće. Djelujući u okviru međuratnoga pokreta afirmacije primijenjene umjetnosti i dizajna – kroz težnju funkcionalnosti i širokoj dostupnosti estetski oblikovanih uporabnih predmeta – među osnivačima je zagrebačkog udruženja »Djelo«. Bila je trajno posvećena opremi knjiga i grafičkom oblikovanju – uvezu, tipografiji i izradbi ilustracija (istaknula se autorskom opremom knjige Dragutina Domjanića Kipci i popevke, 1922) te je izlagala na ključnim međunarodnim izložbama dekorativne i knjižne umjetnosti i dizajna (u Parizu 1925, Leipzigu 1927. i Kölnu 1928). U ekonomski i politički nesigurno međuratno doba, kao zaposlenica Patološko-anatomskoga zavoda Medicinskoga fakulteta, istaknula se i u polju znanstvenoga crteža, usavršivši se u makroskopskom i mikroskopskom ilustriranju stručnih izdanja.

Motivski posvećena svojem imanju na zagrebačkom Prekrižju i radnicima na njemu, slikarskim je vokabularom trajno korespondirala s aktualnim hrvatskim i europskim likovnim kretanjima. Isprva joj slike nose obilježja secesije i ekspresionizma, potom sezanizma i neorealizma te kolorizma, a tijekom Drugoga svjetskog rata progovorila je u duhu tašizma i asocijativne lirske apstrakcije, istaknuvši se kao modernistica koja je prema apstrahiranju i redukciji predmetnoga krenula vrlo rano, usporedno s nekima od domaćih korifeja modernizma. Ekonomske i društvene privilegije omogućile su joj slobodan izbor profesije i školovanje kao i mnoga putovanja po Europi i svijetu, ali i utjecale na to da zbog optužbi za »oduzimanje kruha siromašnim slikarima« u svojem zenitu vrlo malo izlaže. Recepcija u povijesti umjetnosti ostala je u sjeni njezina humanitarnoga rada – kreativna razmjena s mladim slikarima protumačena je kao utjecaj. Snimila je mnogobrojne fotografije u obiteljskom okruženju te je objavila putopis o svojem putovanju u Tajland 1951–52.

Jedna je od rijetkih umjetnica svoje generacije koja se obrazovanjem i radom uspjela afirmirati u području monumentalne skulpture. Gotovo 60 godina dugu umjetničku karijeru započela je realizacijom radova za javne prostore i uspješnom samostalnom izložbom. Talentirana i vješta u modelaciji, stvarala je djela u rasponu od sitne plastike i medalja do javnih spomenika nadnaravnih dimenzija. Izražavala se u raznovrsnim žanrovima i materijalima: od klasičnih reljefa u bronci i umjetnome kamenu s osloncem u antičkoj umjetnosti, preko realističnih sadrenih i brončanih portreta lirskog ugođaja i impresionističke poetike do predmeta primijenjene umjetnosti. Iznimnu sposobnost psihološke karakterizacije iskazala je u portretima, osobito dječjima. Od 1930-ih okreće se sakralnoj umjetnosti, zbog čega je dugo ostala na margini povijesnoumjetničke i šire javne recepcije. Istaknula se kao pionirka hrvatskoga kiparstva u konzervativnoj i patrijarhalnoj sredini u kojoj je djelovala u krugovima progresivnih žena (Klub likovnih umjetnica). Recentna revalorizacija pokazala je da joj pripada važno mjesto u kanonu hrvatske umjetnosti.