Autor: <span>Bojan Sudarević</span>

Pripadnost i predanost gradu na Rječini, unatoč tomu što ga je s mnogim talijanskim sunarodnjacima napustila 1946, obilježili su njezin cjelokupan i raznovrstan opus u poljima fotografije, slikarstva, književnog stvaralaštva, dizajna i očuvanja umjetničke baštine. Svestrana i široko obrazovana, kao pjesnikinja i slikarica bilježila je grad i njegove ljude, a kao fotografkinja, izrasla iz okrilja međuratne riječke avangardne scene, aktualnim je i univerzalnim jezikom eksperimentirala s medijem u duhu futurizma, konstruktivizma i nove stvarnosti, svrstavši se među najsmjelije fotografe toga doba. U istom estetskom duhu bavila se i dizajniranjem svjetiljki u staklu u Muranu. Iako je, kao dio zajednice esula i optanata, drugu polovicu života proživjela u Padovi, gdje je i preminula, pokopana je u grobnici koju je sama projektirala na riječkom groblju Kozali, koje je njezinom zaslugom 2001. proglašeno zaštićenim nacionalnim spomenikom. Unatoč dugom životu te širokom spektru umjetničkih i kulturnih poveznica s Rijekom, ostala je među manje poznatim ženama novije hrvatske kulturne povijesti.

Kao miljenica zagrebačke publike, kritike i uglednih kazališnih redatelja 1920-ih i 1930-ih, stekla je status glumačke zvijezde i ikone grada Zagreba. Njezin vedar i osjećajan karakter, a nadasve prirodni stil glume, praćen jasnom dikcijom i bogatom modulacijom, dugo je bio poznat kao »Babićkin izraz«. Isprva je glumila uloge naivki u »lakim« sentimentalnim i komičnim komadima, među kojima se ističu Scampolo u istoimenoj vedroj igri i Margaret u Peg, srce moje! Profiliravši se ulogama u komedijama i dramama klasičnoga i suvremenoga repertoara, poput Roxie Hart u Chicagu, Katjuše Maslove u Uskrsnuću i junakinja Senečićevih komedija, postala je njihov scenski uzor. Kontinuirano je oduševljavala gledateljstvo te uživala iznimnu popularnost, »spašavajući« zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište od financijske propasti, napose od 1929. do početka 1940-ih, kada je bila primorana umiroviti se zbog bolesti srca, od koje je prerano umrla.

Pripadnica dubrovačkoga kasnobaroknoga i klasicističkoga kulturnoga i književnoga kruga, među malobrojnim je ranonovovjekovnim pjesnikinjama kojima su se sačuvali stihovi na hrvatskome. Iz ugledne građanske obitelji koja je dala nekoliko pjesnika, jedna je od rijetkih žena koja je iskoračila u povlašten prostor pjesničkih i prevoditeljskih praksi svojega doba. Slijedeći tada prevladavajuću nabožnu i moralističku poetiku, svojim pjesništvom entuzijastično nastoji pučke književne oblike približiti domaćoj publici, osobito ženskoj, kojoj talijanska literatura uglavnom nije bila dostupna. Sačuvana su joj dva prepjeva, koja nisu tek mehaničko prenošenje, nego kulturna prilagodba i osobna artikulacija; u njima je pronašla vlastiti poetski izraz, obilježen reduciranim leksikom, odmjerenošću emocija i klasicističkom jednostavnošću. Pretpostavlja se da je pisala i duhovne pjesme, danas zagubljene, koje spominju i cijene suvremenici. Njezin životni put svjedoči o ženskom iskustvu prožetom gubitcima, patnjom i potragom za smislom kroz pisanu riječ, zbog čega se njezino stvaralaštvo može tumačiti kao anticipacija modernoga hrvatskog ženskog autorstva.

Autorica je nabožne literature baroknoga izraza. Njezini spjevovi, jedini starozavjetne tematike u starijoj dubrovačkoj književnosti, odlikuju se intimnim, komornim ozračjem i psihološkom karakterizacijom likova. Premda popularan među suvremenicima, opus joj je zbog moralističko-didaktičkoga predznaka i pripisane joj neoriginalnosti recepcijski bio zadugo podcijenjen i zanemarivan. U novije doba književna povijest prepoznaje njezine stihove kao važan primjer ženskoga autorstva u dubrovačkoj kulturi XVIII. stoljeća, visoko vrednujući njezinu pjesničku vještinu u adaptaciji tradicionalnih formi i kreativnost u obradbi nabožnih i poučnih tema. Iako je bogobojaznost temeljna poruka njezina opusa, uz ponizne i pokorne ženske likove javljaju se i glasovi koji propituju moralni autoritet muškaraca i nose emancipacijski potencijal.

Široj javnosti nepoznata, a u stručnoj literaturi zanemarena, jedna je od prvih i najistaknutijih montažerki i oblikovateljica zvuka u hrvatskoj kinematografiji. Radom na zapaženim dugometražnim igranim filmovima već je na početku karijere pokazala osobit osjećaj za stvaranje uvjerljivih zvučnih kulisa, koje je oblikovala u okvirima Jadran filma i Dubrava filma. Profesionalni je ugled potvrdila sudjelovanjem u realizaciji oko 400 kratkometražnih igranih, dokumentarnih i animiranih filmova Zagreb filma. Pritom je uvelike pridonijela zvučnoj slici nekih od modernističkih remek-djela Zagrebačke škole crtanoga filma, koji su se isticali inovativnim tretmanom glazbe, glazbenih lajtmotiva te imitativnih i stiliziranih šumova (Surogat, Don Kihot, Muha i Bećarac te serija Profesor Baltazar). Uz profesionalnu filmsku karijeru djelovala je i kao nastavnica filma: u Kinematografskoj školi predavala je glazbu, a na Akademiji kazališne i filmske umjetnosti montažu zvuka, postavivši trajne akademske temelje toga filmskoga područja.

Svojim je pjesništvom, nastalim na križanju bosanskohercegovačke i hrvatske književnosti, označila iskorak u lirskome ratnom pismu te ostvarila važan prinos i unutar stvarnosne poetike. Obilježen traumom, njezin je iskaz lišen afektiranja, patetike i uvriježenih rekvizita domoljubne lirike te je kao individualiziran govor o patnji potresno svjedočanstvo osobne prognaničke sudbine, ali i želje za bliskošću i kršćanstvom prožetim razumijevanjem Drugoga. Slabo poznata do polovice 1990-ih, u hrvatsko ratno pjesništvo unijela je izričajnu modernost. Kao jedan od najinovativnijih lirskih glasova na prijelazu 1990-ih u 2000-e, umješno je poetski odgovorila na aktualne izazove svakidašnjice u kontekstu društveno-političke tranzicije te medijskog i tehnološkog obrata, zbog čega je njezino preispitivanje ljudske (ne)sposobnosti poimanja stvarnosti trajno relevantno.

Na temelju privatnih poduka i slikanja prema predlošcima renesansnog i baroknog slikarstva, ali i kreativnom preradbom aktualnih europskih uzora, formirala je izraz na razmeđu romantizma i akademskoga realizma te stvorila opus koji pripada vrhuncima hrvatskoga slikarstva druge polovice XIX. stoljeća. Slikala je pejzaže i portrete velikaša te se istaknula idealiziranim prikazima seljanki i žetelica u narodnoj nošnji te autoportretima u interijeru, u kojima, predstavivši se kao ljubiteljica glazbe te uzorna majka i odgojiteljica, donosi prizore nenamještene i »zatečene« plemićke svakodnevice. Svoje je slike za života izlagala vrlo rijetko, jer se bavljenje slikarstvom u plemkinja tada smatralo isključivo djevojačkom razbibrigom, a bilo kakav oblik profesionalne zaokupljenosti bio je nespojiv s njihovom društvenom ulogom. Unatoč tomu, njezinih četrdesetak sačuvanih djela svjedoči o iznimnoj nadarenosti i trajnoj posvećenosti slikarstvu.

Tijekom karijere duge gotovo 80 godina od siromašne i neafirmirane umjetnice dosegnula je status jedne od najpoznatijih hrvatskih slikarica XX. stoljeća. Razumijevajući sliku kao predmet građanske elitne kulture, formalno-stilski stvarala je u duhu dominantnih smjernica: 1920-ih na tragu magičnoga realizma, 1930-ih kolorizma, 1940-ih intimizma i socrealizma, a od 1950-ih na egzistencijalističkim je polazištima oblikovala izraz u duhu ekspresivne figuracije s elementima informela. Dok je mediteransko ozračje svojega djetinjstva posredovala u prikazima barkâ, stabala maslina i starih kamenih kuća, stvorivši od njih amblematske motive, u portretima je istraživala specifičnosti ženskoga iskustva u različitim životnim razdobljima. Osobito se istaknula autoportretima u kojima svoju figuru ne podređuje pogledu promatrača, već samouvjerenim stavom i sugestivnim pogledom poziva na ravnopravnu interakciju i intelektualnu razmjenu. Unatoč opusu iznimne stilske i motivske aktualnosti, inventivnosti i vrsnoće, nije joj priznato zasluženo mjesto u hrvatskom umjetničkom kanonu.

Nakon Listopadske revolucije kao dio »bjelogardijske emigracije« odlazi iz Rusije i nastanjuje se u Zagrebu, gdje je studirala arhitekturu i provela cijeli radni vijek; tijekom više od pola stoljeća djelovanja (1928–81) ostvarila je bogat opus od ukupno 188 projekata i realizacija. Specijaliziravši se u polju zdravstvene arhitekture, istaknula se projektiranjem bolnica, bolničkih paviljona i domova zdravlja visoke arhitektonske kvalitete, kojima je dala važan doprinos razvoju poslijeratnoga modernizma u hrvatskom i međunarodnom kontekstu. Njezina rana arhitektonska ostvarenja, oblikovana stereotomskim, pročišćenim formama, odlikuju se funkcionalističkom prostornom koncepcijom i humanističkim senzibilitetom, koji se očituje u promišljenom odnosu prema čovjeku i iznimnom osjećaju za uklapanje arhitekture u prirodni ili urbani ambijent. Kapitalna djela ostvarila je 1950-ih: bolnicu u četvrti Firule u Splitu i niz domova zdravlja diljem Hrvatske. Kao žena pionirski se istaknula u tada dominantno muškoj profesiji, čime je utrla put budućim generacijama hrvatskih arhitektica: prva je direktorica projektnoga biroa i prva arhitektica koja se afirmirala u Hrvatskoj i stekla međunarodnu vidljivost te prva koja je za životno djelo dobila najprestižnije nagrade.

Pjevačica koju su krasile osobite vokalne kvalitete: neobičan, nježan i zvonak koloraturni sopran, ujednačen u iznimnome opsegu većem od tri oktave, kojim je s lakoćom postizala i briljantne visine i izražajne dubine. Uz istančanu muzikalnost, imala je suptilan osjećaj za interpretaciju te umjetničku karizmu, zbog čega su joj pristajale glasovno i stilski raznovrsne uloge – od koloraturnih i lirskih sve do dramskih. Istaknula se interpretacijama Lucije di Lammermoor u istoimenoj operi, Gilde u Rigolettu i Leonore u Trubaduru, te Kraljice noći u Čarobnoj fruli i Donne Anne u Don Giovanniju, kao i bajkovitih junakinja ruskoga repertoara (Slavuj u istoimenoj operi, Antonida u Ivanu Susanjinu). Bogatu karijeru bila je prisiljena prekinuti zbog bolesti, od koje je naposljetku i umrla, a nakon smrti nezasluženo je pala u zaborav.