kazališne, glazbene, plesne i filmske umjetnice

Kao miljenica zagrebačke publike, kritike i uglednih kazališnih redatelja 1920-ih i 1930-ih, stekla je status glumačke zvijezde i ikone grada Zagreba. Njezin vedar i osjećajan karakter, a nadasve prirodni stil glume, praćen jasnom dikcijom i bogatom modulacijom, dugo je bio poznat kao »Babićkin izraz«. Isprva je glumila uloge naivki u »lakim« sentimentalnim i komičnim komadima, među kojima se ističu Scampolo u istoimenoj vedroj igri i Margaret u Peg, srce moje! Profiliravši se ulogama u komedijama i dramama klasičnoga i suvremenoga repertoara, poput Roxie Hart u Chicagu, Katjuše Maslove u Uskrsnuću i junakinja Senečićevih komedija, postala je njihov scenski uzor. Kontinuirano je oduševljavala gledateljstvo te uživala iznimnu popularnost, »spašavajući« zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište od financijske propasti, napose od 1929. do početka 1940-ih, kada je bila primorana umiroviti se zbog bolesti srca, od koje je prerano umrla.

Široj javnosti nepoznata, a u stručnoj literaturi zanemarena, jedna je od prvih i najistaknutijih montažerki i oblikovateljica zvuka u hrvatskoj kinematografiji. Radom na zapaženim dugometražnim igranim filmovima već je na početku karijere pokazala osobit osjećaj za stvaranje uvjerljivih zvučnih kulisa, koje je oblikovala u okvirima Jadran filma i Dubrava filma. Profesionalni je ugled potvrdila sudjelovanjem u realizaciji oko 400 kratkometražnih igranih, dokumentarnih i animiranih filmova Zagreb filma. Pritom je uvelike pridonijela zvučnoj slici nekih od modernističkih remek-djela Zagrebačke škole crtanoga filma, koji su se isticali inovativnim tretmanom glazbe, glazbenih lajtmotiva te imitativnih i stiliziranih šumova (Surogat, Don Kihot, Muha i Bećarac te serija Profesor Baltazar). Uz profesionalnu filmsku karijeru djelovala je i kao nastavnica filma: u Kinematografskoj školi predavala je glazbu, a na Akademiji kazališne i filmske umjetnosti montažu zvuka, postavivši trajne akademske temelje toga filmskoga područja.

Pjevačica koju su krasile osobite vokalne kvalitete: neobičan, nježan i zvonak koloraturni sopran, ujednačen u iznimnome opsegu većem od tri oktave, kojim je s lakoćom postizala i briljantne visine i izražajne dubine. Uz istančanu muzikalnost, imala je suptilan osjećaj za interpretaciju te umjetničku karizmu, zbog čega su joj pristajale glasovno i stilski raznovrsne uloge – od koloraturnih i lirskih sve do dramskih. Istaknula se interpretacijama Lucije di Lammermoor u istoimenoj operi, Gilde u Rigolettu i Leonore u Trubaduru, te Kraljice noći u Čarobnoj fruli i Donne Anne u Don Giovanniju, kao i bajkovitih junakinja ruskoga repertoara (Slavuj u istoimenoj operi, Antonida u Ivanu Susanjinu). Bogatu karijeru bila je prisiljena prekinuti zbog bolesti, od koje je naposljetku i umrla, a nakon smrti nezasluženo je pala u zaborav.

Jedna od najistaknutijih hrvatskih balerina, baletna prvakinja zagrebačkoga HNK-a, koreografkinja i pedagoginja. Poznata po iznimnoj muzikalnosti i ekspresivnosti, tijekom bogate je karijere otplesala više od 60 uloga. Čistoga, lirskog izraza te profinjena osjećaja za ritam i prostor, istaknula se maestralnim kreacijama Jele u baletu Đavo u selu i Djevojke u Čudesnom mandarinu. Obilježila ju je i uloga Julije u Romeu i Juliji Sergeja Sergejeviča Prokofjeva; njome je na gostovanju 1955. oduševila londonsku publiku, koja je prvi put svjedočila toj baletnoj preradbi Shakespeareova djela. Kao koreografkinja napravila je iskorak prema modernome baletu s osloncem u neoklasici, osmislivši (s Nevenkom Bidjin-Horvat i samostalno) oko 100 cjelovitih baletnih djela te plesnih ulomaka u operama i mjuziklima. Kao prva ravnateljica Baleta zagrebačkoga HNK-a zauzimala se za izvedbe domaćih skladatelja, a s uspjehom je vodila i Balet Gradskoga kazališta u Klagenfurtu. Posvećena pedagoškomu radu, znatno je pridonijela razvoju niza plesača, posebice angažmanom u Školi za klasični balet te u Zagrebačkome gradskom kazalištu »Komedija«, gdje je mladim umjetnicima prenosila tzv. tancovalnost – plesnost i užitak u plesu, osjećaj kako »plesati znači živjeti«.

Jedna od glavnih predstavnica »zlatnog doba« Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, u kojem je kao članica dramskoga ansambla djelovala od kraja 1920-ih do sredine 1960-ih. Bez formalne glumačke naobrazbe, zahvaljujući raskošnim interpretativnim sposobnostima, podjednako uspješno nastupala je u komičnim i dramskim predstavama. Markantnom scenskom figurom, prodornom psihološkom analitikom te vještim dijalogiziranjem temeljenim na široku rasponu intonacijskoga nijansiranja replika, uz antologijsku kreaciju Barunice Castelli-Glembay, dojmljivo je odigrala niz ženskih likova snažna karaktera iz suvremenog stranog dramskog repertoara. Iako joj je zbog braka s Miroslavom Krležom i njegova društvenoga ugleda dio javnosti prigovarao povlaštenost u odabiru uloga, cijenili su je i publika i kazališna kritika te su joj mnogobrojne izvedbe ispraćene ovacijama.

Jedna od predvodnica realističkoga izraza u hrvatskom kazalištu, istaknula se kao salonska glumica visoke govorne kulture. Zaštitni znak bio joj je konverzacijski repertoar, u kojem je stvorila prepoznatljiv tip šarmantne i ironične mondene dame, čak i šivajući kostime za svoje izvedbe, no njezine su glumačke odlike došle do izražaja i u drugim tipovima uloga. U modernoj je drami suvereno utjelovljivala žene snažnih osobnosti iz svih društvenih slojeva (često nastupajući u dramama Augusta Strindberga, Milana Begovića i Iva Vojnovića), pri čemu je kritika isticala proživljenost, uvjerljivost i plastičnost njezinih interpretacija, koje je donosila bez afektacije i teatralnosti. Iako je počela glumiti u 27. godini, što se tada smatralo kasnim početkom glumačke karijere, ostvarila je pedesetogodišnji kontinuitet kazališnoga djelovanja, a neke od umjetničkih vrhunaca postigla je i nakon umirovljenja.

Dojmljive pojave i glasa te opuštene geste, ugled je stekla ulogama u predstavama Zagrebačkoga dramskog kazališta, kojem je bila i suosnivačica, a popularnost filmskim klasicima H-8… te, napose, Tko pjeva zlo ne misli i Imam 2 mame i 2 tate, u kojima se pokazala vrhunskom interpretatoricom (malo)građanki naglašene vitalnosti. Njihovu je karakterizaciju obogaćivala naizgled proturječnim osobinama, od otmjene zavodljivosti do grube neobazrivosti, s primjesama ranjivosti, blistajući i u komičnom i tragičnom registru, po čemu se razlikovala od mnogih glumica svoje generacije. Premda se još za života držala velikankom hrvatskoga glumišta, taj status nije uvijek pratila potpora okoline: lišena znatnije podrške obitelji, provela je karijeru nastupajući uglavnom u sporednim ulogama, a u pojedinim razdobljima i bez angažmana, zbog čega je u starosti javno istupala tražeći posao. Unatoč važnim nagradama koje je dobila pred kraj života, preminula je bez primjerene skrbi i društvene brige, a na njezin se ispraćaj odazvao tek malen broj ljudi.