književnice

Pripadnica dubrovačkoga kasnobaroknoga i klasicističkoga kulturnoga i književnoga kruga, među malobrojnim je ranonovovjekovnim pjesnikinjama kojima su se sačuvali stihovi na hrvatskome. Iz ugledne građanske obitelji koja je dala nekoliko pjesnika, jedna je od rijetkih žena koja je iskoračila u povlašten prostor pjesničkih i prevoditeljskih praksi svojega doba. Slijedeći tada prevladavajuću nabožnu i moralističku poetiku, svojim pjesništvom entuzijastično nastoji pučke književne oblike približiti domaćoj publici, osobito ženskoj, kojoj talijanska literatura uglavnom nije bila dostupna. Sačuvana su joj dva prepjeva, koja nisu tek mehaničko prenošenje, nego kulturna prilagodba i osobna artikulacija; u njima je pronašla vlastiti poetski izraz, obilježen reduciranim leksikom, odmjerenošću emocija i klasicističkom jednostavnošću. Pretpostavlja se da je pisala i duhovne pjesme, danas zagubljene, koje spominju i cijene suvremenici. Njezin životni put svjedoči o ženskom iskustvu prožetom gubitcima, patnjom i potragom za smislom kroz pisanu riječ, zbog čega se njezino stvaralaštvo može tumačiti kao anticipacija modernoga hrvatskog ženskog autorstva.

Autorica je nabožne literature baroknoga izraza. Njezini spjevovi, jedini starozavjetne tematike u starijoj dubrovačkoj književnosti, odlikuju se intimnim, komornim ozračjem i psihološkom karakterizacijom likova. Premda popularan među suvremenicima, opus joj je zbog moralističko-didaktičkoga predznaka i pripisane joj neoriginalnosti recepcijski bio zadugo podcijenjen i zanemarivan. U novije doba književna povijest prepoznaje njezine stihove kao važan primjer ženskoga autorstva u dubrovačkoj kulturi XVIII. stoljeća, visoko vrednujući njezinu pjesničku vještinu u adaptaciji tradicionalnih formi i kreativnost u obradbi nabožnih i poučnih tema. Iako je bogobojaznost temeljna poruka njezina opusa, uz ponizne i pokorne ženske likove javljaju se i glasovi koji propituju moralni autoritet muškaraca i nose emancipacijski potencijal.

Svojim je pjesništvom, nastalim na križanju bosanskohercegovačke i hrvatske književnosti, označila iskorak u lirskome ratnom pismu te ostvarila važan prinos i unutar stvarnosne poetike. Obilježen traumom, njezin je iskaz lišen afektiranja, patetike i uvriježenih rekvizita domoljubne lirike te je kao individualiziran govor o patnji potresno svjedočanstvo osobne prognaničke sudbine, ali i želje za bliskošću i kršćanstvom prožetim razumijevanjem Drugoga. Slabo poznata do polovice 1990-ih, u hrvatsko ratno pjesništvo unijela je izričajnu modernost. Kao jedan od najinovativnijih lirskih glasova na prijelazu 1990-ih u 2000-e, umješno je poetski odgovorila na aktualne izazove svakidašnjice u kontekstu društveno-političke tranzicije te medijskog i tehnološkog obrata, zbog čega je njezino preispitivanje ljudske (ne)sposobnosti poimanja stvarnosti trajno relevantno.

Jedna je od ključnih figura hrvatskoga feminizma potkraj XX. i početkom XXI. stoljeća. Njezin prinos uključuje sociološko i filozofsko, književno te društveno angažirano djelovanje: dosljedno usmjerena na položaj žene i pitanja izgradnje rodnoga identiteta, ostvarila je suglasje znanosti, umjetnosti i aktivizma. U književnom opusu – romanom, zbirkama poezije te kratkim pričama – bavila se društvenim položajem žene, nasiljem i šutnjom, pri čemu pripovjedne i formalne fragmentacije u tekstu funkcioniraju kao prikaz raspršena, traumatizirana subjekta; izbjegavajući linearnu logiku pripovijedanja, otvara mogućnost za glasove s margina. Stručno se bavila položajem umjetnica u društvu, propitujući rodne asimetrije u djelovanju kulturnih institucija i razotkrivajući mehanizme podzastupljenosti žena u umjetničkome polju. Kritizirala je esencijalistička shvaćanja oblikovanja ženskoga subjekta te ga promatrala u okviru društvenih i prostornih silnica.

Istaknuta slovenska, hrvatska i prema kasnijem opredjeljenju jugoslavenska spisateljica, novinska urednica i javna intelektualka, od samih početaka bila je posvećena ženskomu pitanju. Književnim i javnim radom prokazivala je mehanizme muške opresije te zagovarala zakonsku i običajnu emancipaciju žena. Zbog energičnih istupa, koji su bili u suprotnosti s tadašnjim idealima ženstvenosti, pripisivana joj je »publicistička agresivnost«. U mladosti liberalna feministica sklona internacionalizmu i kritici patrijarhata, nakon 1918. njezin se predratni pacifizam premetnuo u književnost izraženih ideoloških i nacionalističkih značajki. Pisala je prozu i drame u duhu modernizma na razmeđu XIX. i XX. stoljeća, sa sklonošću naturalističkim i avangardističkim postupcima te političkomu mišljenju, koje je naposljetku onemogućilo primjerenu evaluaciju njezina književnoga stvaralaštva.

Autorica opsegom nevelika no kvalitetom ujednačena proznoga opusa, najzapamćenija je po ispovjednoj, dnevnički strukturiranoj prozi Verde acqua (Vodnozeleno), jednome od kapitalnih djela u korpusu hrvatsko-talijanskoga egzilnoga ženskoga pisma, koje je zbog iznimne sugestivnosti postignulo znatnu popularnost. Kao pripadnica zajednice esula i optanata, probranim detaljima iz osobne i obiteljske povijesti predočuje iseljenički život, iscrtavajući kronotopografiju Rijeke i Trsta, svojih dviju zavičajnosti, pri čemu službenu povijest ostavlja na marginama naracije. Afirmativno je prihvaćena u kritici i tumačena u kontekstu multikulturalnosti, a isticana je i njezina suvremena bajka La radura (Proplanak), parabola o životu i smrti. Specifična književnoga senzibiliteta, bila je osobito posvećena oblikovanju snažnih ženskih likova i reprezentaciji prostora.

Pripadnica zagrebačke intelektualne elite, stvorila je prozni i dramski opus samosvojnih poetičkih obilježja. Novele koje je u periodici počela objavljivati uoči Drugoga svjetskog rata zarana su u književnoj kritici prepoznate po izvornoj pripovjedačkoj snazi, no kada je iskoračila u žanr romana, doživjela je oštre kritike, dijelom izravno mizogine. Naglašenom senzibilnošću, opažanjem psiholoških detalja i usmjerenošću na unutarnju doživljajnost te tematizirajući raskorak između htijenja, emocija, strasti i društvenih zadanosti, stvorila je galeriju likova tragičnih sudbina, uronjenih u lokalnu tradiciju kao i u bosanskohercegovački muslimanski kulturni krug, pri čemu je problematizirala odnos između muškoga i ženskoga načela, prvomu nalazeći nedostatnosti, a drugomu kvalitete.

Istaknuta autorica međuratnoga razdoblja, predstavnica je kasnoesteticističke poetike, jedna od ranih pjesnikinja slobodnoga stiha i dio kanona pjesme u prozi. Razmjerno slabo poznate u doba svojega nastanka, pjesme su joj, s obzirom na eklektične značajke, u suvremenika čitane kao kasni odjek secesijskoga stila. Zadugo nepriznato u književnoj kritici, u novije joj je doba djelo tumačeno kao koherentan prijelaz između kasne moderne i druge moderne iz sredine XX. stoljeća te vrednovano kao izvorni prinos međuratnom protoegzistencijalizmu. Opus joj je postupno revaloriziran kao emocionalno komunikativna »povijest duše«, čiji se smisao potpunije očituje tek u suvremeno doba, porastom svijesti o sprezi autoričina čina poetskoga stvaranja i životnoga iskustva.